Bez priznanja krivnje odnosi Hrvatske i Srbije ostat će na klimavim nogama

U Srbiji još uvijek nema prave političke volje da se raščisti s nedavnom prošlosti. Kao što i naši srpski političari, predvođeni Miloradom Pupovcem, traže svakakve eufemizme za srbijansku agresiju, i na sve načine pokušavaju relativizirati što se za te agresije dogodilo, pa sve svode na građanski rat, tako i među srbijanskim političarima nema prostora da se priznaju povijesne činjenice. Štoviše, oni ne da ih ne žele priznati, nego ih još nastoje i krivotvoriti. Sve se to još jednom pokazalo i dokazalo u dva slučaja ovih dana.

Prvi je srbijanski predsjednik Boris Tadić, koji ide tako daleko da tvrdi kako su “Srbi narod koji je na Balkanu dao najveći doprinos prevladavanju prošlosti”. Što je on pod time mislio, teško je dokučiti. No prevladavanje prošlosti trebalo bi značiti da su krivci, zločinci mahom kažnjeni, da se o prošlosti i ratnim zločinima u javnosti otvoreno govori i raspravlja i da se neke povijesne činjenice priznaju. Jedna od tih jest da su tenkovi išli iz Beograda u Hrvatsku, a ne nikako obratno.

Tadiću to sve nije važno. Kao što mu nije važna ni još bliža prošlost pa valjda, opijen svojom ulogom i važnošću, bez pardona tvrdi da je on “jedini predsjednik koji se ispričao za zločine svoje države” te da su “ostali predsjednici zemalja propustili napraviti isto za krvoproliće nad Srbima“. Na ovo je trebao reagirati naš šef države u odlasku Stipe Mesić koji inače daje izjave na sve i svašta. Jer je poznato da se on barem dvaput javno ispričao za zločine koje su pripadnici hrvatskog naroda učinili nad drugim narodima, jednom upravo u Tadićevu društvu.

Istina, vikao je on na Tadića prošlo ljeto iz Mongolije, kad je ovaj nešto slično rekao u povodu Oluje. Tadića bi prevladavnju prošlosti trebale podučiti i neke naše civilne udruge koje su kod nas često glasne, ali ni njih nema. Jer se i u njihovim nastupima prevladavanje prošlosti često svodi na relativiziranje prošlosti i izjednačavanje krivnje. Od Tadića zapravo ništa novo. Sve je to na tragu njegovih izjava za svaku godišnjicu Oluje i za svaku prigodu gdje može pokupiti još koji politički poen na domaćem tržištu. Možda su neki mislili da će se nešto promijeniti nakon odlaska Vojislava Koštunice, ali neće.

Zato se sve to lijepo poklopilo sa srbijanskom zabranom bivšim logorašima srbijanskih koncentracijskih logora da posjete nekadašnji logor Stajićevo i tamo otkriju spomen ploču. Jer im dolazi ruski predsjednik Medvedev, pa treba misliti na sigurnost. Dobar izgovor u pravo vrijeme. Tako i činjenicu postojanja logora službena beogradska politika ignorira, kao i njihovi veterani. Jer ondje još nitko javno i službeno ne želi priznati da su na području Srbije bili logori.

Unatoč tome što je komisija UN-a još 1995. utvrdila da je od 1991. pod srbijanskim nadzorom osnovano oko 480 logora u kojima su bile internirane vojne i civilne osobe. U izvješću te komisije navedeno je da se 330 srbijanskih logora nalazilo na području BiH, 80 na području okupiranih dijelova Hrvatske te 70 na području Srbije i Crne Gore. Crnogorci su barem pokrenuli kaznene postupke za logor Morinj, pa tako i nešto više učinili za moguće prevladavanje prošlosti. Ali u Srbiji toga još nema.

I ne samo to. Donedavno u sudskim postupcima koji su i pokrenuti, primjerice onaj za Ovčaru, nigdje nema pripadnika JNA. Sva je krivnja svedena isključivo na srbijanske dobrovoljce i teritorijalce, kao da su oni bili jedina vojna formacija nikome podložna. Tek se u suđenju za Lovas kao jedan od odgovornih pojavio oficir JNA. I to govori kako je prešutna politika ne dirati u JNA, a ako treba, onda se žrtvuju oni najniži i sa što manje veze s tom armijom.

Nitko ne traži anatemiziranje Srbije i kolektivnu krivnju. Ali bez priznanja činjenica iz povijesti, budućnost je na klimavim nogama pa tako i suradnja s Hrvatskom.