Bezdan kao perspektiva

Premijerka je u krivu. Ne tone se u bezdan, nego u, recimo, blato. U bezdan se pada, a strmoglave se oni koje u njega bace, oni koji ne gledaju dobro kuda idu ili oni koji voze tako brzo da ne uspiju na rubu zakočiti. I upravo je o tome riječ. Kosorova prekasno pokušava kočiti jer očito dobro zna da je dosadašnje zaglibljivanje u blato “light” varijanta – u kojoj se, kako je HDZ to zorno pokazao, može dugo i bez problema održavati na vlasti – dok nakon pada u bezdan nema puta van.
 
Apelirajući na okupljanje političkih snaga oko njezinih programa i njezine vlade – kojoj nikako da nađe ozbiljniju manu jer sve su to sjajni ljudi posvećeni svojim zadaćama, zapravo pokušava napraviti ljestvice za spašavanje svoje stranke i svoje karijere preko tuđih leđa. Dok građanima nudi bezdan kao perspektivu, sebi već traži perspektivu u bezdanu. Najavljujući još težih šest mjeseci, potpomognuta crnim scenarijem guvernera HNB-a, koji prijeti popuštanjem stroge tečajne politike ako ne bude imao izbora, natjerala je svakog građanina da posegne za kalkulatorom i suoči se s financijskom katastrofom koja prijeti ako se euro razulari i krediti dodatno opterete plaće.
 
Točno je puno toga što premijerka dijagnosticira, ali dijagnozu danas može postaviti svatko tko u Hrvatskoj živi od svoje plaće i svoje mirovine. Ona je jednostavna koliko je i teška. Uporno, međutim, zaboravlja da je politiku koja je dovela do toga i ona obilato i aktivno potpomogla dok je bila ministrica i potpredsjednica Vlade. Nikako da shvati da njezin posao, ako joj se i oprosti način na koji je došla do premijerske pozicije, nije postavljanje dijagnoze, nego primjena terapije, i to takve za koju točno zna koje su nuspojave, što su kontraindikacije i koliko je potrebno da bude bolje. Za razliku od dr. Housea, koji može u svakoj epizodi dovesti svoje pacijente pet-šest puta na rub smrti dok eksperimentira egzotičnim dijagnozama, premijerka nema više tu mogućnost. Njezini su pacijenti već debelo na aparatima, ljudi jedva dišu i nije ima do igara jer nema ni kruha. Igrajući toplo-hladno s građanima, nudeći jedan dan optimizam, a drugi dan noćne more, Kosorova srlja prema rubu s kojeg nema povratka vukući, na žalost, i Hrvatsku za sobom. Međutim, štrajkovi u Grčkoj, Portugalu i Italiji pokazuju da se Europa giba (ne)predvidivim smjerovima i da više ništa nije nemoguće. Hrvatska mora imati plan i za situacije koje izmiču kontroli jer nezadovoljstvo može prerasti i u destrukciju ako narod ne bude vidio izlaz. Strah od ljudi na ulicama ne rješava se nuđenjem bezdana, već suočavanjem sa stvarnim životom. Strah od gubitka vlasti ne može se odagnati pokušajima da se odgovornost podijeli sa strankama u opoziciji, već uspostavljanjem pravog vodstva, biranjem pravih ljudi i efikasnom kontrolom učinjenog.

A Kosorova je do sada pokazala više lica nego broševa, no jedno nije nikako. To je lice liderice. Ne bahato i svojeglavo lice svog prethodnika, koji je bildao mišiće na krivim stvarima, već lice odgovorne osobe koja je spremna preuzeti odgovornost, položiti račune i prestati se čuditi svakoj aferi koja iznikne ispod skuta HDZ-a. Njezina objašnjenja ne zvuče uvjerljivo, njezina izvlačenja nemaju šarma, njezini su nastupi lišeni karizme i ne pobuđuju nadu da bi ljestve za izlazak iz ponora krize doista mogla isplesti. Lako za to što su njezin vapaj upomoć ignorirali opozicijski političari, ali poput miševa s broda koji tone kidaju i njezini koalicijski partneri – od HSLS-a do manjinaca. Čak je i ministar Bajs iz koristoljubiva HSS-a digao glavu i poručio joj da ne računa ozbiljno na novac od turističke sezone umjesto da, u skladu s uobičajenim Vladinim lakirovkama, ponudi neku blažu varijantu ili barem sačuva pesimizam do kraja sezone. Očito, povjerenje u premijerkina rješenja i njezino vodstvo nikada nije bilo niže. Ni stjuardese Croatia Airlinesa je ne žele pratiti u bezdan.