Bezuba država i zubata mafija

Napad na novinara Miljuša napad je i na policiju, sigurnosni sustav i hrvatsku državu, izjavio je pučki pravobranitelj Jurica Malčić. Pri svakom nemilom događaju u kojem netko dobije konkretnom palicom po svojoj vrlo konkretnoj glavi uvijek se nađu oni koji se zabrinu nad državom pa je i u slučaju kolege Miljuša bilo samo pitanje tko će se prvi dosjetiti upotrijebiti frazu da je napad na njega, koji se svojim radom očito zamjerio najcrnjem, ali čini se i najzaštićenijem dijelu hrvatskog društva, ustvari bio uperen protiv države, a to u Hrvatskoj uvijek znači i vlasti.

A država, sudeći po osmjesima, recimo,  Šukera i Polančeca i njihovom upornom ponavljanju kako je sve bolje i bolje očito nikada nije bila u tako dobrom stanju. U njezinu glavu nitko nije udario.

Po riječima vlastodržaca svi su problemi ili lako rješivi ili zanemarivi. Oni se prave da ne vide da je istina posve suprotna od one koju vidi Malčić. Udarac na Miljuša, Rađenovića (a udarac na njega je, sjećamo se, bio i udarac na SDP, Bandića...) i sve one  koji su prije njih stradali od nepoznatih i nikad uhvaćenih počinitelja ustvari je samo još jedan udarac hrvatske države na njezine građane. Jer građani koji ne žive u sigurnom društu, koji mogu biti izloženi nekad bejzbol palici, a nekad metku iz zasjede, zato jer policija nije napravila svoj posao u prethodnim slučajevima -ostavljajući time slobodan prostor mafijašima i batinašima koji  slobodno i nekažnjeno šeću Hrvatskom- ustvari su ugroženi od svoje države i svoje neefikasne vlasti. 

Fizičko nasilje ili ubojstvo samo je najekstremnija, ali i logična posljedica te nebrige. Ako se vlast ne brine o tome kako joj građani žive, ako dozvoljava da tonu u siromaštvo, ako gleda kroz prste bezakonju, ako se sve rješava vezama, poznanstvima, uzajamnim dugovanjima, a ključne akcije borbe protiv korupcije svode na hvatanje doktora s plavim koveratama dok protiv kriminala nitko nema ili ne želi imati ništa efikasno, što će kriminalci pomisliti nego da su im ruke odriješene da uvode red po svom nahođenju.

Ako se već godinama nasilje respektira, a s nasilnicma razgovara u rukavicama, ako se slučajevi razvlače i zavlače do zastare, a svaki političar ima u adresaru  bar nekoliko prijatelja iz podzemlja s kojima ruča ili večera, nije čudno da  mnogi od napadnutih šute da ne bi prošli gore i gube svako povjerenje da sustav može riješiti to što im  se dogodilo. Podzemlje, koje je u Hrvatskoj  nadzemlje i to sveprisutno, ima legitimitet koji crpi upravo iz neefikasnosti države i vlasti. Njima je jasno da se njihova moć respektira, oni su uvaženi članovi društva čak i kad za sobom imaju gomile sumnjivih poslova i afera, kada su pokvareni vlasnici jeftino dobivenih poduzeća, mešetari zemljištem  ili naprosto ljudi bez suvislih biografija, ali s dobrim zaleđem i još boljim odvjetnicima.

Oni su tu da bi popunjavali rubrike hrvatskog jet-seta, a njihovi batinaši služe samo da bi povremeno mogli na nekome tko im se ne sviđa pokazati koliko su moćni. Njima je svejedno je li to novinar, direktor u Zagrebačkom holdingu ili radnik koji nije dobio plaću, jer oni ni u kom slučaju ne moraju poštovati i zakone ni društvene norme.

Na taj način daju do znanja da oni vladaju Hrvatskom i nakon svakog zločina ili kriminala u koji se upuste mogu mirno čitati novine i od srca se smijati onima koji su uvijek spremni napad na pojedince pretvoriti  u metaforu za napad na državu. Bezuba država, u kojoj nema dovoljno onih kojima su ruke dovoljno čiste i slobodne da se uhvate u koštac sa zubatom mafijom nikome od njih ne ulijeva strah u kosti. Znaju da se nemaju čega bojati, jer će se sve rasplinuti u frazama i obećanjima. I država i mafijaši ostat će gdje su i bili bez obzira koliko je glava razbijeno.