Radikalne promjene o kojima su se dogovorila tri lidera Bošnjaka, Hrvata i Srba u Banjoj Luci zazvonile su na uzbunu čak i u inozemstvu, ali prije svega u onim europskim zemljama koje još tamo od Berlinskog kongresa tumače kao crno i zabrinjavajuće sve što dolazi iz Bosne i Hercegovine. Jedan mi je kolega novinar iz njemačkoga govornog područja, koji nikada nije bio u BiH i čije je znanje o našem prostoru više nego oskudno, odmah počeo objašnjavati kako će se BiH sada “raspasti”. Naravno da neće.
Ustroj na četiri federalne jedinice koje bi bile odraz triju konstitutivnih naroda na tragu je onog što je Hrvatska uvijek zastupala, a sada je dio dogovora i glavni grad Sarajevo, kao četvrta federalna jedinica. Neki su mediji počeli širiti dosjetke da tri lidera već na samom početku različito tumače banjalučki dogovor. Ali razgovori o teritorijalnom ustroju, o konkretnim zemljovidima, ostavljeni su za kraj tog nadasve nužnog procesa.
Naravno, ima i drugih nezadovoljnika i kritičara koji su veoma glasni. Za srpski SDS to je izdaja “nacionalnih interesa”. Takva retorika spada u poznati politički folklor. Kritika dolazi i iz SDP-a, ali ona više podsjeća na onu staru izreku: Ako je nisam prisustvovao dogovoru, onda dogovor ne valja.
Haris Silajdžić kao član tročlanog Predsjedništva i šef Stranke za BiH ima izričito negativno mišljenje o dogovoru. To je, dakako, njegovo pravo. Međutim, i on bi trebao znati da nekog povratka na Bosnu i Hercegovinu iz 1992. godine više nema. O Republici Srpskoj postoji cijela paleta dokaza, mišljenja, optužaba i osuda, ali Republika Srpska je tu, ona je stvarnost, a država Bosna i Hercegovina, koju sada čeka dugi, zajednički put u europsku budućnost, mora na taj put povesti sve četiri federalne jedinice.
S druge strane, Hrvatska ima interes da se susjedna Bosna i Hercegovina u političkom smislu uredi, da funkcionira, da Hrvati dobiju svoju federalnu jedinicu, koja će im omogućiti da ostanu i razvijaju se na tom prostoru, i da cijela država što prije krene u zapadne integracije.
Nakon raspada Jugoslavije nestala je jedna klasična ravnoteža sila. Hrvatska je zbog centralnog položaja na kontinentu s jedne strane i zbog svog dominantnog položaja na istočnoj obali Jadrana s druge strane, preuzela geopolitičku ulogu bivše države. Ona nije “nesvrstana” kao što je bila komunistička Jugoslavija, nego je članica NATO-a, a poznato je da Hrvatska i BiH u strateškom i sigurnosnom smislu tvore jedan prostor. Za banjalučki dogovor preumorni ljudi kažu da je bolje išta nego ništa. To je možda najbliže istini.