Sudeći po šarenim časopisima i tematskim knjigama, čak cijelim serijalima, ljekovito bilje raste ama baš na svakome koraku. Izliječiti rak ili bolesno srce čini se tako lako, samo e, tu je kvaka valja posegnuti za pravom biljkom u riznicu majke Prirode. Tko to ne bi čitao, tko se ne bi liječio prirodno i samom prirodom? A prirodu i njezine ćudi, čak cinizme smetnuli smo posve s uma. Ne znam koliko sati prirode imaju hrvatska djeca trenutačno u školama, ali zacijelo im se ne piše dobro.
Zateklo me, naime, nedavno kako nas je bilje dojmljivo sustiglo lupajući nas neugodno svim našim neznanjem o njemu. Nekako se podudarilo da su dvije krške srednjoškolke eksperimentirale s daturom odnosno kužnjakom. Datura sve češće raste u ukrasnim vrtovima, raskošna i zavodljiva, a kužnjak je bio drač zanimljivih plodića još dok sam bila mala. Ukratko, tinejdžerice su grickale sitne sjemenke i prohalucinirale te završile u bolnici.
Tko kaže da se u školi o bilju malo toga može naučiti? Nekako u isto vrijeme kolege su se raspisale o vučjoj stopi, čiji snažan otrov aristoholin razara bubrege, smanjujući ih na jedva dva centimetra, i izaziva rak mokraćovoda. Stručnjaci stanje ocjenjuju alarmantnim, upozoravajući kako u endemskim selima u Slavoniji boluje još 25 osoba te kako je ugroženo oko 11.000 ljudi. Jedan oboljeli od endemskoga nefritisa izjavljuje kako mu je bolest odnijela već šesnaest rođaka, a novinskim stranicama kočoperi se šarena zemljopisna karta označujući područja najugroženija vučjom stopom...
Sve je to, što bismo rekli, divlja priroda, ali nije bolje ni s pitomom, kultiviranom. Nije li do jučer brokula liječila ili bar prevenirala rak i ne liječi li ga i danas? Nije li špinat pojam dobroga povrća? A tek rajčica! Svaki čas novi prirodni, dosad nezapamćeni lijek za sve bolesti. Nitko ne govori što se, primjerice, nipošto ne bi smjelo jesti sirovo, a još manje što se s čime ne bi smjelo kombinirati i tome slično. Mi najviše volimo iz krajnosti u krajnost, a to jednostavno, ni kad je prirodno, nije zdravo.