Bio je vojnik svoga naroda

Tamo negdje početkom devedesetih godina za jedan od zagrebačkih tjednika pisao sam reportažu o svome rodnom kraju. Tema je bila politička, jer Hrvati u Bosni i Hercegovini, najveća većina, stali su u prve redove HDZ-a, koji je bio najglasniji i najjasniji za osamostaljenje Hrvatske. Jedan od motiva iz te moje priče bila je i granica između Hrvatske i BiH u Gorici i Vinjanima. Tabla s natpisom Hrvatska s te granice nestala je iste noći kad je i postavljena, a prvog dana već je bila postavljena u Vrućicama, kasnije su je pomicali sve dalje i dalje.

Koliko je to bilo politički opravdano svima je jasno, ali to premještanje table sve dublje u Hercegovinu najbolje je oslikavalo razmišljanje većine hrvatskog puka u Hercegovini, a dijelom i BiH. Znali su da žive u Bosni i Hercegovini, ali željeli su postati dio Hrvatske, jer to nije bio samo naš san nego san naših očeva, djedova i pradjedova.

Nenavikli na politiku, posebice svjetskih sila koje su kao u pokusnom laboratoriju određivale zbivanja na području bivše Jugoslavije, velika većina Hrvata nije politički duboko razmišljala, nego je u promjene krenula sa srcem i dušom. Možda s ove vremenske distance to politički glupo izgleda, ali u onom vremenu, kad je nacionalni ponos bio na vrhuncu i kad su svi odreda bili spremni goloruki otići u rat za oslobođenje Hrvatske, trebao je netko stati na čelo hrvatskog puka u BiH i povesti ga.

Iskreno rečeno, Hrvati u BiH nisu, zbog progona 1971. i poslije, imali ljude spremne da razmišljaju i promišljaju o interesima njih u BiH, a primamljivost političkog programa HDZ-a bila je toliko privlačna i jaka da su Hercegovina, pa i dijelovi Bosne, među Hrvatima postali najjače HDZ-ovo uporište. U takvoj političkoj atmosferi, snažno izraženom domoljublju, Hrvati u BiH najprije su se organizirali u Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, koja je kasnije postala Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Istina, nikada međunarodno nije priznata, ali taj okvir, koliko ga god netko smatrao pogrešnim, bio je jedino optimalno rješenje u tom trenutku za interese Hrvata u BiH.

Na čelu te zajednice, odnosno kasnije Republike Herceg-Bosne, stao je Mate Boban, tadašnji predsjednik HDZ-a. Bez obzira na to koliko se neki trudili osporavati tu nikad priznatu Herceg-Bosnu, niti njezini najveći protivnici ne mogu joj osporiti da je odigrala važnu ulogu na početku rata u obrani Bosne i Hercegovine od potpune agresije Srba na nju. Dijelovi te države na kojima su Hrvati bili u većini bili su slobodni i jedina žila kucavica za Bošnjake koji, dok na svojim prostorima nisu osjetili srpske granate, nisu vjerovali da će BiH zahvatiti ratni vihor. To je činjenica, bez obzira na to koliko je neki ne žele priznati.

U ratu je stvarati državu jednako teško kao i u miru zidati kuću bez osnovnog građevinskog materijala i novca. To je u to vrijeme činilo hrvatsko rukovodstvo na čelu s Matom Bobanom. Njegova politika i događaji koji su se zbili za vrijeme rata u BiH naići će na osudu mnogih protivnika te politike, ali isto tako i bezrezervnu podršku ljudi koji su u to vrijeme stali u obranu svoje domovine.

Mate Boban bio je politički lider Hrvata u BiH, a koliko su ga ljudi cijenili najbolje govori njegov pogreb. On je uvijek isticao da nije političar nego vojnik svoga naroda. Takav je bio i ostao do posljednjeg trenutka. Mi koji smo ga poznavali cijenit ćemo njegove ljudske vrline koje je pokazivao kao čovjek, susjed, prijatelj, a povjesničarima ostavimo da prosuđuju njegovo političko djelo.