Dugo tajen datum izbora napokon nam je priopćen. Priopćili su nam ga tako važno kao da će se tada rješavati sudbina Hrvatske. Pa sada, kada smo eto napokon doznali taj dan, možemo mirno otpuhnuti i početi pripreme za taj sudbonosni dan.
Kao da nam je u doizbornim danima jedino zbrojiti političke plusove i minuse, učiniti vlastite političke inventure i čekati izborni dan pa već zorom krenuti na birališta, a nakon izbora, namah u ljepšu budućnost. I vladajući HDZ i najjači oporbenjak SDP stvaraju dojam da će ovi izbori biti presudni za Hrvatsku budemo li birali baš njihovu stranku. Birači se u toj prijeizbornoj strci pojavljuju uglavnom kao statistika, kao “javno mnijenje”, kao brojevi u naručenim, i vjerojatno nerealnim stranačkim anketama.
Za razliku od prijašnjih izbora, kada su još posebno bile važne velike, pa čak i povijesne teme, ovi bi izbori trebali biti zapravo prvi normalni izbori od hrvatske samostalnosti. Trebali bi, no... Nema više ni komunizma, ni Jugoslavije, mladi i ne znaju tko je Tito, Bleiburg se prepušta državnom zaboravu, forenzičarima i povjesničarima, Jasenovac je pretvoren u muzej, Tuđmana je “detuđmanizirala” čak i vlastita stranka, Gotovina je uhvaćen, generali optuženi, Haag je strankama i dalje neupitan, EU i NATO, također...
O čemu će se stranke uopće sporiti na izborima? Čak i oni “politički analitičari” što su se godinama, često i do neukusa, zalagali za političnost u kojoj će “uime europskih demokratskih standarda” biti ishoblane i sve bitne političke razlike, sada biračima preporučuju: birajte koga hoćete. Jer, da je zapravo svejedno, pa i kada su posrijedi HDZ i SDP.
Da ni SDP ni HDZ ne mogu, ili ne žele, iz svima nametnutih “europskih standarda”, najzornije je na primjeru Haaškog suda. Usudi li se netko iz stranačkih vrhova vodećih stranaka nešto zucnuti o pravoj naravi toga suda odmah će ga kao na daljinski upravljač dočekati revni branitelji njegove “pravednosti”. Od novinara do sveučilišnih profesora. Doista se mora biti ili politički glupan ili politički pokvarenjak pa ustrajno braniti taj sud, čak i nakon onoga što je o prirodi Haaškog suda napisala Florence Hartmann! Sud stoga sigurno neće niti biti izborna tema. Bitna pogotovo.
Neće biti bitnih stranačkih prijepora ni o EU. Sporit će se možda o NATO-u, tj. treba li za ulazak u nj referendum, kao što drži SDP, ili ne treba, kao što misli HDZ. Moguće su izborne prepirke o ribolovnoj jadranskoj zoni, no i to na razini “ribarskih svađa i ribarskih prigovaranja”, tj. na razini predizbornog političkog igrokaza. Jer, ako se pojavi teta Europa, prestat će i predstava.
Isti oni koji su sve činili da se dokinu osnovne razlike između SDP-a i HDZ-a, koji su sporadično no ustrajno puštali priče i o mogućoj velikoj koaliciji danas, valjda zadovoljni što su uspjeli u stranačkoj unifikaciji, poručuju biračima da je zapravo svejedno hoće li glasovati za HDZ ili SDP. Ali to ne zovu pravim imenom, tj. nemogućnošću izbora, nego “dosegnutom razinom demokracije”! Kakve vražje demokracije ako se sve stranke u osnovnom slažu, ako je svima isti “nacionalni interes”, ako su im politike slične kao jaje jajetu?! Kada bi se provela ad hoc anketa s pitanjem vodećim strankama i njihovim političarima što je to nacionalni interes, odgovor bi vjerojatno bio “ulazak u EU i NATO”, a ne razmetanje time hoće li rast BDP-a biti šest ili sedam posto.
Nakon što su ispeglane ili u ime političke korektnosti potisnute sve nekoć bitne razlike glede bliske prošlosti, Tuđmana, rata, domoljublja, Europe, generala, korupcije, identiteta... ostalo nam je “demokratsko pravo” – birati!?