Biskupi bi vodili državu

Hrvatski biskupi (ili dio njih) nikako se ne mogu pomiriti s činjenicom da žive u sekularnoj državi. Ili pak, poput predsjednika HBK, biskupa đakovačkog i osječkog Marina Srakića, jednostavno ne mogu pojmiti da postoji granica između državnog i duhovnog. Zato biskupima koji bi radije vodili državne nego crkvene poslove, oltar svako malo posluži kao poligon za političke govore i politička obračunavanja pred kojima propovijedanje vjere i ljubavi u Boga pada u drugi plan.

Tako je bilo i za Veliku Gospu, blagdan koji Hrvati osobito štuju. Koristeći činjenicu da će se zbog svetkovine na crkvenom pragu okupiti golem broj vjernika te da će poruke što će ih odašiljati crkveni oci ispuniti sve medije, i to njihove udarne termine, Srakić je opalio iz svih oružja. Okomio se na nedavno usvojen Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji (MPO), simbolično nazvavši dan kada je usvojen, 13. srpnja 2012., “crnim petkom za Hrvatsku jer je politika dirnula dostojanstvo ljudskog života”. Otišao je i dalje pa je medicinska dostignuća (i to nekom svojom logičkom formulom i misaonim bravurama koje je nemoguće dešifrirati) upakirao pod pojam slobode koja bi imala biti novom religijom. Zaključio je da se znanost igra Boga, a govor zakucao tvrdnjom kako je pobačaj zločin.

Srakićev istup nije sporan zbog stavova koje zastupa. Uostalom, o nekim pitanjima Crkva oduvijek ima potpuno jasna i nedvosmislena stajališta. Pobačaj je tako grijeh jednak ubojstvu. Budući da Crkva smatra kako život počinje danom začeća, dakle od trenutka kada se spoje jajna stanica i spermij, jasno je da ne odobravaju postupke potpomognute oplodnje u kojima se događa da dio oplođenih stanica propadne. S takvim uvjerenjima Crkve dalo bi se polemizirati, osporavati ih i kontrirati im. No, za to nema potrebe. Uvjerenja koja o tim pitanjima propovijeda Crkva treba poštovati, a svećenstvo ima legitimnu misiju da ih promovira među svojim vjernicima. Država je, međutim, ta koja donosi zakone, pa tako i Zakon o MPO-u. Vjernici koji o pitanjima početka života dosljedno dijele stavove Crkve slobodni su ne posezati za rješenjima koja im nudi spomenuti propis.

Suština Srakićeve poruke sadržana je, međutim, u načinu na koji je izgovorena, njenom tonalitetu i smislu. A ona je prijeteća, netolerantna i puna srdžbe. Srakića je toliko zaokupila netrpeljivost prema aktualnoj vlasti da se, zaslijepljen negativnim emocijama, čak poslužio simbolikom praznovjerja poentirajući s “petkom 13. kao crnim petkom”. Takvim nastupom u relaciji prema vlasti nije postigao baš ništa. Na njegov govor, kao ni onaj sisačkog biskupa Vlade Košića koji je optužio premijera Zorana Milanovića za nasilnu ateizaciju hrvatskog društva, nitko iz vlasti nije se ni osvrnuo. Takvim žestokim i negativnim nastupima biskupa teško da se išta polučilo i u odnosu prema vjernicima. O tome ponešto govori istraživanje CRO – Demoskopa s početka mjeseca – dakle nakon žestoke kampanje protiv Zakona o MPO-u – po kojem taj zakon podupire 69,3 posto građana, dok je protiv njega 20,5 posto, a 10,2 posto o toj temi nema stav.

Košića, koji je premijeru poručio da za Božić ne dolazi u crkvu (jer Milanović nije želio doći na misu na državni blagdan), također bi valjalo podsjetiti na par stvari. Većina građana Hrvatske (a ako katolika ima 89,99 posto, onda i većina vjernika) svjesno je ateista izabrala za premijera.

Nadalje, prvi predsjednik Hrvatske bio je Titov general i veći dio svoga života nije prakticirao vjeru, nego je živio kao ateist. Hrvati su za predsjednika izabrali i Stjepana Mesića čija odlika sigurno nije bila pobožnost. Na posljednjim izborima pobijedio je agnostik Ivo Josipović. O njemu 80 posto građana ima pozitivno mišljenje, prije mjesec dana nahvalio ga je i apostolski nuncij u Hrvatskoj Alessandro D’Errico. Crkvu treba respektirati i dati joj slobodu u ostvarivanju svoga poslanja, ali i biskupi trebaju respektirati političku volju svojih vjernika i svih građana Hrvatske.