Biti u manjini ne znači biti u pravu

Tko želi bilo što kazati o prosvjednoj povorci homoseksualaca u Splitu i reakcijama (nekih) Splićana na tu povorku, kao i o sličnoj povorci u Zagrebu, kao i o bilo kojoj temi u vezi s hrvatskom LGBT-skupinom (L = žene koje vole žene, G = muškarci koji vole muškarce, B = žene i muškarci koji vole i žene i muškarce, T = osobe s dva spola), mora se najprije nedvosmisleno izjasniti da je protivnik nasilja. Pa ispada da su svi ljudi pristaše nasilja, osim onih koji kažu da nisu. Premda bi u svakoj civiliziranoj i kulturnoj sredini, dakle, i ovdje u Hrvatskoj, moralo biti obrnuto: svi su ljudi protivnici nasilja, osim onih koji kažu ili učine drukčije.

Nevjerojatno je koliko se čestitih i pametnih ljudi posljednjih dana, u povodu parada homoseksualaca, dalo uhvatiti u tu zamku patentiranu u totalitarnim društvima. Drug Tito i njegova vrhuška bili su u posjedu istine, svi drugi bili su više ili manje sumnjivi i neprekidno su, riječju i djelom, morali iskazivati i dokazivati svoju lojalnost i ispravnost. Pozivanje na Tita, samoupravljanje i nesvrstanost bila je invokacija bez koje se nije moglo sudjelovati u javnome životu.

A sad bi neki naši dragi suvremenici htjeli da tako bude i danas: da njihova istina bude neupitna, a da sve drugo bude upitno.

To bi htjeli i to, očito, postižu, jer da nije tako, ne bi se bezbrojni hrvatski političari i intelektualci morali ponižavati ponavljanjem nečega što bi samo po sebi moralo biti razumljivo: da su protiv nasilja, a za snošljivost; da su za jednakost, a protiv diskriminacije te da nemaju ništa protiv homoseksualaca, biseksualaca itd. ako dotični ne krše zakon i ako poštuju bolje običaje sredine u kojoj žive.

U neslobodnim društvima građanin je unaprijed kriv i neprekidno se mora opravdavati; u slobodi je on unaprijed nedužan i ni pred kim se ne mora ispričavati, pa ni pred nezadovoljnim LGBT-ovcima. Ako na nezadovoljstvo imaju pravo oni koji jesu LGBT, zašto na njega ne bi imali pravo i oni koji to nisu? Biti u manjini ne znači i biti u pravu.

U splitskome su slučaju, primjerice, homoseksualci (neki i svjesno) poslužili kao oruđe u političkoj borbi za vlast, koja u Hrvatskoj bjesni već više od godinu dana. Oni koji su s njima bili u povorci ne misle o njima ništa bolje od hahara koji su ih zasuli pepeljarama, kamenjem i iščupanim juniperusima. A što misle pokazali su, recimo, proljetos kad su homoseksualca iz Slavonije po svojim novinama razvlačili kao ljudsko ruglo. Premda se čovjek nije ogriješio ni o jedan zakon, a u usporedbi s dobrim dijelom prosvjednika iz splitske i zagrebačke povorke najvjerojatnije bi ispao mali od kužine, veliki su ga zaštitnici prava na različitost bez ikakva obzira pretvorili u nakazu. Briga njih za LGBT! Njima je važno da premijerku uklone s naslovnica i da, ako je ikako moguće, s kim god je moguće (dobra je i nizozemska veleposlanica), odgode hrvatski ulazak u EU.

Ili izrijekom: časnije je na pedere bacati pepeljare nego ih podržavati Judinim poljupcima.