Bitno i nebitno

Moguće je da će se posljednji izbori dulje pamtiti po Milanovićevom osporavanju hadezeovske pobjede nego po toj samoj pobjedi. Kao što je moguće i da će se uspostava novoga Sabora više pamtiti po degradaciji politički dugovječnoga Vladimira Šeksa nego po samoj činjenici nove konstitucije Sabora.

Jednako je moguće i da će sastavljanje nove Vlade dulje biti pamćeno po pričama da je novi ministar obrane “izbjegavao vojnu  obvezu” u HV-u, a da mu u nekadašnjem vojnom kartonu, s pečatom JNA, piše da je Jugoslaven, nego po faktu da je on doista postao ministrom.

U zbrci bitnog i nebitnog, niti je HDZ-ova pobjeda uvjerljiva, niti je njezino osporavanje logično. Niti je pak Šeks politički genij bez kojega HDZ-ova glasačka mašinerija neće znati kako vladati Saborom. Niti bi Branko Vukelić, ako se doista pisao Jugoslavenom, bio jedini Jugoslaven koji se potom preobrazio u Hrvata. Iza toga nebitnog i politički marginalnog moglo bi, kao i mnoštvo puta dosad, ostati ono bitno.

Prije svega, hoće li se u Hrvatskoj s novom pobjedom HDZ-a, s novim Saborom i s novom Vladom živjeti bolje. I ne manje bitno – da se poslije izbora već jednom počnu ispunjavati predizborna obećanja. Neki su nas vajni SDP-ovci svojedobno ozbiljno uvjeravali (kao da smo blesavi!) kako bolje živimo nego prije njihove vlasti, samo što toga nismo svjesni!

Krenu li nas u nešto slično uvjeravati i neki mogući nadobudni HDZ-ovci, bit će to zbogom pameti. Tijesna HDZ-ova pobjeda, i uspon SDP-a, izgleda da su obnovili raskol Hrvatske po arhetipskoj političkoj liniji, koja je nekoć dijelila “ljevicu” i “desnicu”, dok odnedavna dijeli “plave” i “crvene”, pa bi se moglo dogoditi da u spomenutu floskulu povjeruju “plavi”, kao što su u nekadašnju podvalu vjerovali neki “crveni”.

Bi li se nešto ozbiljno, radikalno, na dobrobit puka i u nacionalnu korist, promijenilo da je na izborima umjesto HDZ-a pobijedio SDP? Hoće li pak HDZ nešto učiniti za pučki boljitak, za nacionalne interese? Nedavno je u našem listu dr. Slaven Letica sročio malu ispriku premijeru Ivi Sanaderu, glede famoznog ZERP-a, uvjeren da će ga nova Vlada primijeniti, a ne odustati, kako je on nekoć predmnijevao i zbog toga predbacivao Sanaderu. Da je Letica malo pričekao, isprika bi izostala.

Ako je  nacionalni interes provođenje toliko razglašenoga ZERP-a (koji je sam HDZ proglasio takvim), onda je izvjesnije da će ga nova Vlada “zalediti”, nego provoditi. Da je na vlasti Milanović, a ne Sanader, zar bi bilo drukčije? Jer i njegove uši, kao i Sanaderove, jako dobro hvataju signale iz Bruxellesa. Ako bi se Sanaderova vlada čak i odlučila za provođenje ZERP-a, imamo li mi uopće modernu ribarsku flotu koja bi to uspješno činila; imamo li modernu ratnu mornaricu koja bi tu ribolovnu zonu efikasno štitila?

Čak i kad znamo što nam je nacionalni interes, dogodi nam se da ga ne možemo, ili ne znamo zaštititi. ZERP je tu samo paradigma. Kada je pak nacionalni interes nejasan, nedefiniran ili fluidan, onda je to i puno gore. Ulazak u EU proglašen je nacionalnim interesom prvog reda, a da nema nijedne ni kratkoročne, a kamoli dugoročne strateške studije što bi, osim toga pukog ulaska, bili hrvatski interesi unutar Unije.

Je li nakon moguće gungule na Kosovu i nevjerojatne najave o mogućem razmještaju ruskih nuklearnih glava u Srbiji i srpskom dijelu Bosne, još uvijek naš “nacionalni interes” referendum o ulasku u NATO? I zbog toga nije nevažno tko je ministar obrane, ni tko je načelnik Glavnog stožera HV-a.

Niti je irelevantno jesu li ministri nove Vlade samo stranačke “babuške” ili su kompetentne osobe. Hrvatska će vlast biti međunarodno relevantna, a kod kuće uvjerljiva samo kada odvoji bitno od nebitnog.