Bitno je da špediteri mogu naći novi posao

Špediterska poduzeća, kao i zaposlenici u njima, znali su već nekoliko godina da će im se od 1. srpnja 2013. godine izmijeniti način poslovanja, odnosno da više neće trebati ispunjavati carinske deklaracije i to naplaćivati od izvoznika. Dakle, nekoliko mjeseci prije ulaska Hrvatske u EU ne bi trebali plakati nad svojom sudbinom, koju su poznavali davno ranije. Ne samo što su znali što će se dogoditi, već su se mnogi pripremili za nju, a i zaposlenici u njima već mjesecima traže druga zaposlenja. Problem je što ima sve manje slobodnog radnog prostora. Nije problem u tome što špediteri neće više trebati obavljati poslove s kojima su do sada zarađivali, već što ostali dio gospodarstva stoji zato jer je zakočen državnim birokratskim aparatom. Nije problem što izvoznici više neće trebati plaćati špediterske poslove i carinske dadžbine – imat će manje troškove i moći će biti konkurentniji na europskom tržištu. Za gospodarstvo je bolje da proizvođači, izvoznici, budu konkurentniji, negoli da se, recimo neulaskom u EU, zadrže špediteri i carinici. Jer, ako će tvrtke moći imati jeftiniji, a jednako kvalitetan proizvod kao i konkurenti, tražit će nove radnike za nove poslove i bivšim zaposlenicima u špediterskim poduzećima bit će lakše dobiti novo zaposlenje.

Upravo dadžbine, a ne plaće zaposlenika, najviše utječu na konačnu cijenu proizvoda. Najjednostavniji primjer su poljodjelski proizvodi. Hrvatska, koja bi od izvoza hrane mogla živjeti, uvozi meso, voće, povrće itd. Hrana proizvedena u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj jeftinija je od hrane proizvedene u Hrvatskoj. I to ne zato što u europskim državama poljodjelnici imaju manje plaće od onih u Hrvatskoj. Jer situacija je obrnuta.

Razlika između najniže minimalne plaće u Europi, koju ima Bugarska, i najviše, koju ima Luksemburg, je 1:14, ali kada se gledaju cijene onda se omjer kupovne moći smanjuje na 1:6. Plaća talijanskog zaposlenika je 14,6 posto niža od plaće zaposlenika u Njemačkoj ili 11 posto niža od primanja zaposlenika u Francuskoj, a čak 26 posto viša od zaposlenika u Španjolskoj. Za sat rada zaposlenik u Italiji dobiva 14,5 eura što je prosjek u EU, dok je prosjek Eurolandije viši, odnosno iznosi 15,2 eura po satu. U Danskoj zaposlenici dobivaju u prosjeku 27,09 eura po satu, u Luksemburgu 21,95 eura itd., a u Bugarskoj zaposlenik dobiva 2,04 eura po satu.

No, kada se gleda koliko jednu tvrtku košta jedan zaposlenik, vidi se da tvrtke u Italiji plaćaju poreza i drugih dadžbina više od iznosa koji izdvajaju za plaće. Država guši proizvodnju svojim nametima. Oko 10.000 talijanskih tvrtki preselilo je svoju proizvodnju u Rumunjsku, u države s niskim plaćama, ali im to nije omogućilo znatnije smanjenje cijene proizvedene robe. Danas je u Europi sve isprepleteno u proizvodnji. Italija, na primjer, za proizvodnju svoje tjestenine mora uvoziti čak 60 posto brašna iz Njemačke. Meso za ubacivanje u tjesteninu putuje cijelom Europom itd. Tvrtke pokušavaju naći najpovoljnija mjesta za proizvodnju. U mnogim državama, posebno bivšim istočnim, postoji uvjerenje kako se nekim zakonima mogu rješavati posljedice. U bivšoj Jugoslaviji se htjelo povećati produktivnost zabranom emitiranja tv emisija poslije 22 sata. Tako bi radnici išli spavati ranije i došli odmorniji na posao. Tome nalikuje prijedlog da se bankama ograniči iznos do kojeg mogu dopuštati minus građanima na računima. Jer, minusi su preveliki itd. Time se intervenira na posljedice. Isto kao što se mislilo da će se povećati produktivnost braneći ljudima da gledaju televiziju. Politika bi trebala utjecati na uzroke. Ulagači neće dolaziti u Hrvatsku zbog eventualnih niskih plaća radnika, ili zbog prirodnih ljepota, ili zbog ograničenog minusa na računima građana u bankama... Doći će ako će moći proizvesti konkurentniju robu. A, ako hrvatski poljodjelnici ne mogu proizvesti hranu s konkurentnijom cijenom od njemačkih poduzetnika, onda nešto ne štima u hrvatskim gospodarskim mjerama.