Bitno je što ima u kasi, a ne u Ustavu

Kao što se moglo pretpostaviti, saborska rasprava o donošenju ustavnog zakona koji bi regulirao prava branitelja završila je fijaskom. Vladajući su prebacivanje braniteljskih prava u kategoriju ustavnih propisa stavili na dnevni red unaprijed znajući da od toga neće biti ništa. Priču o tome kako će osnažiti braniteljska prava time što će ih pobrojiti u propisu koji bi se zvao ustavni zakon otvorili su samo zato što znaju da ona dobro zvuči. Čim se spomene pridjev “ustavni”, tema automatski dobiva na dojmu važnosti i ozbiljnosti. To što je u biti šuplja – nema veze. A ova potonja priča s braniteljima baš je takva.

Što bi im to vladajuća stranka dala u ustavnom zakonu a da nemaju zajamčeno sada? Ne bi ništa. I to ne zato što se braniteljima ne bi imalo još toga za dati, nego zato što je proračun toliko tanak da mogu biti sretni što im se još uvijek na vrijeme isplaćuju mirovine. Stoga se saborska rasprava kojoj se unaprijed znao ishod, odnosno da donošenje ustavnog zakona o braniteljima neće dobiti dvije trećine glasova zastupnika, svela na unaprijed poznati predizborni folklor. HDZ je zasvirao na žicu patetičnog patriotizma i domoljublja te isprovocirao raspravu u kojoj su “crveni” skupa s Čačićem i Pusićkom tko zna koji put dobili prefiks političara koji nedovoljno ljube svoju zemlju. Ništa strašno, ali ni ništa novo. A baš u tome i jest problem. Izborna je godina, a zemlja je u dubokoj ekonomskoj krizi i depresiji. Umjesto da se vlast i oporba svakodnevno nadmeću s programima i rješenjima za ekonomski oporavak zemlje, i umjesto da su se HDZ-ovcima već osušila usta od objašnjavanja kako i zašto smo jedna od rijetkih zemalja koje nemaju ni naznake gospodarskog rasta, oni obećavaju nove propise.

Možda je predstavnicima branitelja koji su s galerije pratili saborsku raspravu životno važno hoće li se njihova mirovina regulirati u zakonu koji će se zvati ustavni ili pak u običnom propisu. No, prosječnom branitelju koji si u životu nalazi zanimljivijih sadržaja od dnevnopolitičkih tema daleko bi više značilo kada bi taj isti Sabor izglasao suvislu strategiju gospodarskog razvoja i kada bi se napokon počela otvarati (umjesto što se ukidaju) radna mjesta.

No, bitka za novi mandat na vlasti ne vodi se na ovim temama, nego se koristi dobro prokušana i emocijama nabijena domoljubna retorika. Istina je da se pomalo izlizala, ali ako je palila uvijek do sada, što ne bi i ubuduće. Stvarnost, međutim, govori da braniteljima neće, i ne može, biti bolje nego ostatku građana bez obzira na to kako se zvali i s koliko se glasova donosili zakoni koji ih se tiču. Može se, doduše, donijeti ustavni zakon kako bi se spriječilo smanjivanje mirovina i drugih prava. No, što će to značiti ako se gospodarstvo ne počne oporavljati i ako ne bude sredstava u državnoj blagajni. Branitelji će imati prava na papiru, a mirovine će najprije kasniti tjedan dana, pa mjesec dana, pa će se svesti na to da ih se u godinu dana isplati devet ili deset. Kome će tad biti važno jesu li propisane u ustavnom ili običnom zakonu?