Otkrivaju kako su uhvatili šansu za uspjeh!

Mladi poduzetnici čije priče donosimo možda imaju vrlo malo šanse završiti jednog dana s bogatstvom kakvo je stekao Bill Gates ili s poslovnim ugledom Stevea Jobsa, iako im je zajedničko da su i oni počeli vrlo rano. Tako veliki uspjesi, naime, rezervirani su samo za rijetke. Međutim, upravo ovi mladi, možda čak i nadobudni mladi ljudi, okosnica su buduće, uspješne Hrvatske. Njihov poduzetnički gen, njihova volja, želja i inicijativa da sami uspiju sasvim sigurno će barem nekoga od njih katapultirati u red velikih ili srednjih hrvatskih poduzetnika. Drugim riječima, zbog toga jer su se odbili prepustiti inertnosti domaćeg tržišta rada koje je nemilosrdno upravo prema mladima te odlučili uzeti stvari u svoje ruke, treba im skinuti kapu. Uopće nije bitno hoće li im biznis upaliti iz prvog pokušaja. Bitno je da pokušavaju. Dok su mladi, imaju vremena i mogu s dobrom idejom propasti jednom, dvaput, triput...

Da žive u Velikoj Britaniji, a ne u državi kržljave ekonomije, mogli bi računati na desetke oblika pomoći

Ali putem uče i postaju sve mudriji i spretniji te im rastu šanse da uspostave dugoročno održive biznise. Nije im lako. Kad ste mladi početnik u Velikoj Britaniji, u startu možete računati na novac iz golemog fonda za rast koji je težak 3,2 milijarde funta, na niz konzultantskih usluga, jeftine izvore financiranja, na brojne natječaje za start up ideje s nagradama koje sežu do milijun funti, na vrlo ozbiljan interes poslovnih anđela i cjelokupne private equity industrije... Međutim, u jednoj kržljavoj ekonomiji i siromašnoj državi u kojoj ministar Gordan Maras ne može ponuditi ozbiljnu pomoć, mladi poduzetnici doslovno su ponosni heroji koji ne pristaju ući u čudne i pomalo ponižavajuće šprance stažiranja za 1600 kuna mjesečno.

Ukratko, mladi i odlučni poduzetnici najdragocjeniji su dio svakog društva. Najozbiljnija sveučilišta s posebnom pažnjom proučavaju upravo tajne uspjeha ljudi koji su do svoje tridesete uspjeli stvoriti prava poslovna carstva. Kao i kod najuspješnijih etabliranih kompanija, postoje neka pravila kako i zašto su uspjeli. A to znanje, što je najbolje, danas je besplatno i dostupno na internetu.

Klijent im je i dizajner koji odijeva svjetske zvijezde

Prije godinu dana Ivica Horvat (28) i Matej Sudar (26) iz Virovitice napustili su radna mjesta i osnovali svoju IT tvrtku za računalno programiranje i srodne djelatnosti. Iako u Hrvatskoj postoji oko 6000 takvih poduzeća, rizik im se isplatio: imaju pune ruke posla, a u prvoj godini poslovanja Plava tvornica je s troje narasla na devetero ljudi. Svi su stalno zaposleni i svi su – mlađi od trideset godina!

– Klijenti su nam iz Hrvatske, Australije, Velike Britanije. Stekli su povjerenje u nas, prepoznali brzinu rješavanja problema i kvalitetnu ideju – ističe Ivica Horvat, direktor u poduzeću u kojemu je engleski jezik “lingua franca”. Za klijente rade uređenje unutarnjeg poslovanja tvrtke, izradu prezentacijskih stranica, internetsku trgovinu te aplikacije za Iphone i druge android uređaje. Na domaćem tržištu klijenti su im turističke zajednice.

– Za Virovitičko-podravsku i Požeško-slavonsku županiju napravili smo aplikaciju na kojoj se može naći prezentacija kulturne, gastronomske i enološke ponude uz kartu, smještaj i znamenitosti – ističe Sudar. Izrađuju i aplikacije za Facebook, a jedan od poznatijih klijenata im je dizajner Michael Kors, koji zvijezde odijeva za crveni tepih i poznat je po modnim dodacima. Radili su i za veliku Foster’s grupu.

Zahvaljujući aplikaciji koju potpisuje Plava tvornica, kada bilo gdje u svijetu naručujete ručak ili večeru u restoranu, možete provjeriti koje njihovo vino najbolje odgovara tom jelu. Tvrtka voli izazove, ističu zaposlenici, koji mjesecima rade na izradi platforme za tzv. crowdfunding. Svjetski popularan trend odnosi se na alternativne načine financiranja projekata, točnije na društveno skupljanje novca za rješavanje nekog problema. U Hrvatsku će uskoro stići kao “Doniralica” za financiranje humanitarnih projekata i različitih udruga, u obliku nagrade.

– Čovjek koji, primjerice, treba novac za neki svoj projekt, onome tko ga donira daje neki poklon, npr. majicu – objašnjava Horvat. Na australskom tržištu, za koje rade, crowdfunding uključuje i komercijalni tip doniranja, namijenjen tvrtkama koje do novca dolaze prodajom mini udjela u poduzeću u zamjenu za donaciju. (Marija Lovrenc)

Za temeljni su kapital uštedjele i sad ne znaju što je besposličarenje

Počelo je s “ako ikad budemo imale svoj studio...”, pa preraslo u “kad budemo imale svoj studio...” i na kraju smo to i ostvarile – govore mlade riječke poduzetnice Nina Raimann i Martina Čip, vlasnice Cipmann studija, koji se bavi dizajnerskim rješenjima.

Upoznale su se u agenciji za tržišne komunikacije i vrlo brzo poslovno “kliknule”. Poznanstvo je preraslo u prijateljstvo, ali i uspješnu suradnju, a imajući jasan cilj, za sve su se same pobrinule.

– Inače ne volimo pitati za pomoć osim ako to nije nužno. Za temeljni kapital i osnovne troškove na vrijeme smo počele štedjeti – kažu.

Tvrtku su otvarale u vrijeme krize pa im je prve godine jedini cilj bilo opstati, i biti bez dugova. Ponosne su što su to i postigle. Priznaju kako je iz njihove perspektive svaki odrađeni projekt, isplaćena plaća i novo ulaganje u tvrtku uspjeh, kao i činjenica da uživaju u poslu. Rad im češće prepoznaju profesionalci iz drugih zemalja. Projekti su im objavljeni na blogovima o dizajnu ambalaže Dieline i Lovely Package, u knjizi Top Graphic Design Series, njemačkom časopisu Novum.

Pozitivne reakcije javnosti izazvao je i projekt “Drugi par rukava”, majice koje nose kratke priče iz gradske povijesti o tvornicama čokolade, konopa i šećera te o Baltazargradu, kojemu je dodijeljen certifikat suvenira “Izvorno riječko”. Želja im je profesionalno se usmjeriti prema signalizaciji, dizajnu znakovlja i navigacijskim rješenjima u prostoru. I nikada, kažu, ne besposličare. (Elena Čuljat)

Nasreću, nije slušao “starije i iskusnije”

Poslovni plan razradio je još na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu, a kada je sredinom ove godine njegova ideja realizirana i bicikli se u Zagrebu počeli unajmljivati, 24-godišnji poduzetnik Ante Gustin iz Metkovića napravio je prvi korak prema uspjehu. Još je student, a uz pomoć roditelja i partnera uložio je u cijeli projekt 150 tisuća kuna vlastitih sredstava, dodatni novac namaknuo je kreditnim zaduženjem, a danas na dan bilježi stotinu najmova bicikala i 2600 registriranih korisnika.

– Dugo smo čekali da se cijela priča posloži, dobijemo dozvole i krenemo. Čim smo ih dobili, u roku od 15 dana sve smo pripremili. Bilo je rizično, većina starijih i iskusnijih govorila mi je da odustanem i osmislim nešto drugo, no jednostavno smo vjerovali u ovu ideju – kaže Gustin, koji je u prvoj godini poslovanja tvrtke Sustav javnih bicikala ostvario zacrtane ciljeve. Tvrtka koja je nositelj franšize Nextbike, kaže, pokriva svoje troškove, kako je i bio njegov plan, razrađen još prošle godine.

Na fakultetu, a onda i na raznim drugim natjecanjima, poslovni plan i ideja dobivali su puno pohvala.

– No, što znači dobro napisan projekt ako se ne potrudim realizirati ga? To je gubljenje vremena. Uostalom, želio sam nešto pokrenuti jer sam razmišljao što mi uopće znači diploma ako se poslije neću moći zaposliti – govori Ante. A 2015. godine planira umrežiti cijeli sustav najma bicikala u Zagrebu, ali i započeti širenje ovoga projekta i na ostale gradove, kao i na zemlje regije.

– Cilj je projekt podići na nacionalnu razinu te se proširiti i na susjedne zemlje. Naime, već sada su s nam a kontaktirali iz Crne Gore i Srbije. No, dobar i uspješan poduzetnik postaje se postupno, iz godine u godinu – zaključuje Gustin, koji je trenutačno na petoj godini Prirodoslovno–matematičkog fakulteta u Splitu. (Lana Kovačević)

Imam velik voćnjak, o kakvom sam oduvijek maštao, i krećem u pohod na tržište EU

Miroslav Kolić iz Jarmine kod Vinkovaca ima 28 godina i vodi obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo od 30 hektara voćnjaka pod jabukama, iz kojega ove jeseni planira ubrati tisuću tona ploda. Za berbu je angažirao 35 ljudi.

– Od desete godine “muvam” se po imanju i radim s ocem, a od 2006. samostalno vodim OPG i imam veliki voćnjak o kojemu sam maštao. Nastojim učiti od drugih pa sam na sedam hektara postavio zaštitnu protugradnu mrežu; sad sam miran jer znam da mi led neće uništiti sav trud. Natjecao sam se za novac fondova EU, a odobren mi je i projekt natkrivanja još 11 hektara – govori Miroslav.

Sav urod otkupljuje mu jedna zagrebačka tvrtka, a dio dobiti ulaže u proširenje voćnjaka, opremanje i modernizaciju. Nagodinu planira sagraditi hladnjaču, a krajnji mu je cilj proizvode ponuditi na velikom tržištu EU. (Miroslav Flego)

Zbog tetovaža dobio otkaz pa otvorio svoj salon

Mogu tetovirati slova i riječi, ali specijalnost su mi slike na tijelu – kaže 28-godišnji Luka Ferić Lux, vlasnik karlovačkog tattoo studija Oktania. Grafičkome dizajneru iz Generalskog Stola to je već drugi salon; prvi je otvorio s kolegom nakon što je dobio otkaz u jednoj tiskari, gdje šefovi nisu dobrohotno gledali na njegov hobi.

– Sad mislim da je to bila sudbina jer sam se odvažio ostvariti svoj san. Sebi sam prvu tetovažu napravio sa 12 godina, a sa 14 sam počeo tetovirati druge. Odlučio sam zagristi u vlastiti posao misleći da mi je to životni poziv i da ga moram raditi makar ostao gladan. Opremu smo imali otprije, a drugo smo pokrivali ušteđevinama – prisjeća se.

No, posao je krenuo dobro, a klijenti su mu postali i neki gradski uglednici, pa i on i njegov kolega sada imaju svoje salone.

– Još se financijski oporavljam od uređenja tog novog prostora. Kad oduzmem sva davanja, ostaje mi oko 3500 kuna prihoda – kaže Lux, koji je vlasnik i nekoliko nagrada. U Rijeci je, primjerice, osvojio prvo mjesto za tetovaže u boji, kao i u Sarajevu, i to u velikoj međunarodnoj konkurenciji. (Marin Bakić)

Super je biti samome sebi šef

Mladi Riječanin, 27-godišnji magistar prometa Marin Jurčić pet je godina radio u poduzeću, u svojoj struci, a onda je uvidio da neće moći napredovati tempom kakvim je želio pa je odlučio 80.000 kuna ušteđevine uložiti u vlastiti biznis.

Magistar prometa iz Rijeke vlasnik je suhe marine

– Osnovao sam tvrtku Mare, koja nudi uslugu suhe marine, i mjesecima sređivao papire kako bih počeo raditi. Bilo je to mukotrpno, činilo mi se da otvaram atomsko postrojenje i nekoliko sam puta bio na rubu da odustanem. Danas mi je drago da nisam. Isplatio sam si prvu plaću, podmirio sva davanja, u moju marinu ovoga tjedna stiže na zimovanje još pet plovila i za početak sam zadovoljan – kaže.

Suha marina “niknula” je na 3500 kvadrata terena u obiteljskom vlasništvu koji je na idealnoj poziciji, uz cestu Rijeka – Kastav, na smjeru kojim turisti ulaze u Hrvatsku te nadomak Opatijske rivijere.

– Kad dolaze, mogu preuzeti brodicu, a kad se nauživaju Jadrana, mogu je na sigurnom ostaviti kod mene i nastaviti kući – govori Marin.

Mare nudi uslugu smještaja za 50 do 60 plovila na ograđenome prostoru koji je pod videonadzorom i vlasnici ih mogu pogledati putem interneta. Nudi redovito održavanje i servisiranje, ali i prijevoz iz bilo kojeg dijela Europe do Jadrana. Jurčić je uvjeren da će ta nadogradnja usluge privući klijente i pozicionirati ga na tržištu, što jamči dugoročno uspješno poslovanje.

– Zadovoljan sam što sam napokon sam svoj šef. To je odgovornost i puno posla, ali ima prednosti i mladim bih ljudima, bez obzira na birokratske prepreke, preporučio da ne čekaju da im posao dođe, moraju pokazati više inicijative i krenuti – zaključuje. (Tamara Opačak - Klobučar)

U privatnom vrtiću zaposlila dvadesetero ljudi, pa i svoga supruga

Prije tri godine Bjelovarka Marina Hehet Valentić (29), uz podršku supruga Željka, odvažno se upustila u osnivanje privatnog vrtića, a danas njihov Osmijeh pohađa stotinu mališana, a za koji će dan otvoriti još jedan prostor sa 60 mjesta.

– Volim ovaj posao i ne bih ga mijenjala – govori vlasnica ustanove koja zapošljava 21 djelatnika. U projekt je, kaže, praktički krenula iz nužde, kada se vrtić u kojemu je radila našao pred zatvaranjem, a od ideje do realizacije trebalo je godinu dana.

– Sve je nekako išlo bez problema, od ishođenja kredita za kupnju objekta do njegova preuređenja i dobivanja dozvola za rad – priznaje Marina te dodaje da je iskoristila pogodnosti programa kreditiranja za žene poduzetnice do 30 godina.

– Podigli smo kredit od 200.000 eura na 10 godina, a uvjeti su doista povoljni jer nam Grad sufinancira dio kamate i već smo polovicu otplatili. Zato smo i uzeli novi za još jednu kuću za vrtić – ističe.

Marina je postala i sretna majka, a odnedavno je i poslodavac suprugu Željku, koji je napustio svoje radno mjesto i zaposlio se u Osmijehu kao njezina “desna ruka”. (Darko Marčinković)

Tek je navršio 21 godinu, a već je direktor

Iako je tek navršio 21, direktor je. Zaposlio je troje ljudi, a uskoro će još petero. Marko Pavlović kao spužva je u proteklih godinu i pol učio kako započeti, pa razvijati biznis, stjecao kontakte, putovao, komunicirao... I na noge postavio svoju softversku tvrtku.

– Nije me bilo strah jer je sve ovo jako uzbudljivo, a i vjerovao sam u uspjeh – kaže. Tvrtka koja se “izlegla” u osječkom Poduzetničkom inkubatoru BIOS poznata je po projektu Anctu, nazvanom po algoritmu slova koja ništa ne znače, ali su, prema istraživanju, najgora kombinacija.

Projekt su pogurali i “poslovni anđeli” sa 50.000 dolara, a njegov konačni rezultat na tržište je lansiran ovoga tjedna. Riječ je o pametnijem načinu poslovanja putem promocije na društvenim mrežama.

– Klijentima pružamo online alate kojima mogu u realnom vremenu vidjeti koliko je ljudi na društvenim mrežama i u kojem smislu spomenulo, recimo, Večernji list, a možemo usto analizirati što bi trebalo popraviti – objašnjava direktor. (Ivana Barišić)

Banka je OK, ali moj je izbor ipak vinarija

Domagoj Buhač (30) iz Iloka već je nekoliko godina voditelj obiteljske vinarije, jedne od najstarijih i najuspješnijih u kraju. Iako se s diplomom ekonomskoga fakulteta zaposlio u banci, nakon sedam mjeseci rada ipak se odlučio za vinariju, koja ima godišnji kapacitet 140.000 litara.

U vrijeme berbe radim od šest ujutro do ponoći. Da bi uspio, čovjek se treba dati maksimalno

– Mnogima je to čudno, ali mene je proizvodnja vina oduvijek privlačila. U banci je bilo super, ali ovaj mi je posao draži – kaže Domagoj. Prisjeća se i da su vinariju pokrenuli 1998. u garaži obiteljske kuće, kada joj je kapacitet bio samo dva vagona, no rasle je iz godine u godinu.

– Nije lako, ali u svakome se poslu čovjek mora maksimalno dati da bi uspio. Tata pokriva vinograde, dok sam ja odgovoran za vinariju. U vrijeme berbe radim od šest ujutro do ponoći. Nekad se znam pitati što meni sve ovo treba, ali to brzo prođe – ističe Domagoj dok nam pokazuje diplome koje su osvojili na natjecanjima.

Uspijevaju prodati sve što proizvedu, a planiraju vina i izvoziti. (Branimir Bradarić)

U poduzetništvo uletjeli ultralakim helikopterom koji snima iz zraka

Vidi tamo gdje ni oko ne dopire, odlazi u prostranstva u kojima još nitko nije bio. Granice više ne postoje – takvim “teaserom” mladi međimurski poduzetnici Žan Novosel (25) i Nikola Vidović (22) predstavljaju svoj minijaturni helikopter težak samo desetak kilograma te metar i pol raspona. Na njega je pričvršćena videokamera ili fotoaparat, ovisno o narudžbi. Žan i Nikola, naime, nude usluge snimanja i fotografiranja – iz zraka.

– Multirotor letjelicu izradili smo sami. Dijelove smo naručivali iz inozemstva i potom ih spajali. Trebalo nam je puno vremena, ali isplatilo se. Posla ima, zovu nas ljudi da im snimimo gradilište, angažiraju nas za dokumentarce, a klijenti su nam čak i televizijske kuće. Treba imati hrabrosti i baviti se biznisom, ali, kako se ono veli, tko ne riskira, ne profitira – smije se Žan, koji je u dvočlanoj posadi zadužen za upravljanje kamerom ili fotoaparatom, dok Zoran daljinskim upravljačem usmjerava letjelicu.

Njihov helikopter mogao bi biti zanimljiv i službama za spašavanje jer se na njega može staviti i termovizijska kamera za traganje po mraku. (Ivica Beti)

Hostel im je cijele sezone bio pun: Trud se isplati

U početku su bili nesigurni. Imali su prostor od petstotinjak kvadrata u središtu Zagreba, ali zbog loše situacije na tržištu više ga nisu mogli davati u najam a da ne bude jako ispod cijene. No, lani su se odvažili i pokrenuli vlastiti posao. Matea Pokrovac ima 24 godine i studentica je prava, a njezin je dečko, 28-godišnji Dalibor Mačkić, građevinar. Otvorili su hostel Brit.

– Mladi smo, puni entuzijazma i imamo odličnu lokaciju. Hostel se činio kako najbolji izbor. Investirali smo oko 200.000 kuna i napravili sve u četiri tjedna. Nismo, nasreću, imali problema s administracijom – kaže Matea te dodaje kako je u početku bilo “porođajnih muka”, no ekipa se uhodala već za mjesec dana.

U hostel dolaze ljudi različitih profila, od backpackera do poslovnjaka, a budući da su cijele sezone bili puni, jako su zadovoljni.

– Svima koji žele pokrenuti posao savjetujem da dobro razmisle, odnosno da ne ulaze u biznis bez kapitala i ispitivanja tržišta. No, najvažnije je da se i u krizi razmišlja optimistično jer se svježa ideja i trud uvijek isplate – poručuje Matea. (Sandra Golemac)