Otkako se dogodila aprecijacija tečaja švicarskog franka i problema otplate dugova kreditnih dužnika čiji su krediti imalu upravo ovu valutu kao kaluzulu, mnogi su u više navrata postavili pitanje, pa „zašto se krediti jednostavno samo ne konvertiraju u kune“!? Drugim riječima, zašto uopće imamo valutnu klauzulu. Neki su otišli i toliko daleko, pa su HNB proglasili „mijenjačnicom“ u svrhu poruge prema HNB i valjda i prema suverenosti Hrvatske kao države!
Dakle, jednostavno se došlo do pitanja koje u prošlosti i nije baš zanimalo hrvatsku javnost sve do sada, a to je pitanje svrsishodnosti valutne kaluzule za Kunu. Premda guverner HNB ne treba biti profesor i pružati pouke javnosti ipak se trebao oglasiti po mnogim pitanjima u svezi problema sa tečajem Kune i švicarskog franka, trebao barem nešto reći hrvatskoj javnosti. Ovako bi se djelovanje guvernera moglo odrediti kao prekasno i premalo. No, hajdemo pogledati što je bit te valutne kaluzule.
Kuna je uvedena 30 svibnja 1994 godine, baš na Dan državnosti. Prije toga postojao je „hrvatski dinar“ kao prijelazna valuta sa jugoslavenskog dinara ili bolje rečeno srpskog dinara. Patio je taj hrvatski dinar od visoke inflacije i bio doista katastrofalan. Nakon što je Hrvatska stekla međunarodno priznanje 15 siječnja 1992 godine, postala je jasna potreba za hrvatskom valutom koja više neće biti dinar! Naravno, predsjednik RH dr. Tuđman, želio je vidjeti Hrvatsku u članstvu MMF-a, Svjetske banke i Europske monetarne banke i bilo je to potpuno opravdano i onda i danas. Članstvo u ovim organizacijam omogućava državi Hrvatskoj normalni platni promet s inozemstvom! Bez toga nema nikakvog prometa ni sa kime.
Ono što je bio problem za Hrvatsku prigodom učlanjenja, jeste povjerenje u novu državu i u njezinu valutu! Dakle, Država Hrvatska morala se na neki način obvezati da će vodi monetarnu politiku odgovorno i stručno. Kao kontrolni mehanizam preuzetim obvezama stavljena je Hrvatskoj valutna kaluzula, a sama Država Hrvatska je izabrala njemačku marku kao valutu za njezinu klauzulu. Tadašnji tečaj bio je 5Kn=1DM. Dogovorena je maksimalna tečajna promjena kune u visini od 1% do 2% godišnje. Kada je 1 siječnja 1999 godine čitava EU prešla na Euro, tada je i Hrvatska prešla na klauzulu vezanu za Euro sa omjerom 7Kn=1€.
Valutna klauzula je praktično obvezala državu Hrvatsku na održavanje balansiranog državnog proračuna! Dakle, država ne može i ne smije si dopustiti ogromni deficit u proračunu. Zato što bi u svakom takvom slučaju morala tražiti pozajmicu kod HNB ili bi izdavala državne obveznice i na taj način prikupljala novac za uravnoteženje proračuna. U bilo kojem od dva spomenuta slučaja kao posljedica bilo bi uvećanje novčane mase u Hrvatskoj, što bi dovelo do remećenje tečaja kune prema valuti iz valutne klauzule.
Isto tako, valutnom kaluzulom Hrvatska si je preuzela obvezu održavanja ravnoteže u bilanci plaćanja sa inozemstvom. Odnosno, država si ne može i ne smije dopustiti nekontrolirani rast uvoza, nego samo onaj u visini izvoza. Rezimirano rečeno, Hrvatska se valutnom klauzulom obvezala na vođenje ekonomske politike koja će biti uravnotežena u svekolikom ekonomskom smislu.
Međutim, stvari se nisu tako odvijale. Sve do 2000 godine, Hrvatska je imala uravnoteženu makroekonomsku politiku.
Unatoč i ratu i preko milijun izbjeglica, Hrvatska nije imala katastrofalni proračunski deficit, niti katastrofalni deficit u vanjskoj trgovini. Unatoč brojnim prigovorima koji su bili upućivani dr. Tuđmanu, ipak je vodio daleko zdraviju makroekonomsku politiku nego svi kasniji njegovi nasljednici. Jedinu slabost do 2000 godine, dakle u vrijeme dr. Tuđmana, Hrvatska je iskazala prema vođenju monetarno-kreditne politike. Problem je bio u tomu što su se krediti odobravali ne po bonitetu, ili kreditnoj sposobnost dužnika, već po „prezimenu“! Ukoliko je neki „ugledni“ političar brat, bratić, stric, nećak, ujak, teta, sestrična i da ne nabrajam, onda je kreditni dužnik mogao dobiti iznimno visoki iznos kredita, po iznimno povoljnim uvijetima. Niska kamatna stopa, dugi rok otplate, dugi poček, malo gotovinsko učešće i slično. Tako su ogromni iznosi kredita odobravani praktično lopovima.
Ne, to nije bila namjera pokojnog predsjednika, niti je on to znao, niti je odobravao! Slučaj „Dubrovačka banka“, tada je pokojnog predsjednika doveo do „eksplozije“ bijesa nakon spoznje za tu pljačku! No, nekako od te ne sretne Dubrovačke banke, započele su izbijati na vidjelo jedna za drugom bankovna afera i pljačka! Neki su dobijene „kredit“ iskoristili za otvaranje vlastite banke, pa razne štedionice, kreditne zadruge i slično, ali su baš sve propale. Jednostavno, svi ti lopovski bankari, jednostavno nisu znali voditi banke, a HNB i guvernera Škreba nije bilo briga. Ostale su one banke koje su postojale i u doba Jugoslavije, a i one su morale biti sanirane, jer je cijelokupni platni promet u Hrvatskoj došao u pitanje. Bilo kako bilo, HNB se još tada od 1994. do 2000. nije iskazala kao dobar kontrolor bankovnog poslovanja u Hrvatskoj.
No, dolazi 2000. i Rohatinski je preuzeo dužnost guvernera. Međutim, niti Rohatinski se nije iskazao dobrim guvernerom. Sanacija državnih banaka je koštala jednu trećinu ukupnog BDP-a Hrvatske! Imale su i te banke očajne kreditne plasmane novca, neke isto zbog „rođačkog kriterija“, a neke zbog toga što su bili vezani za dužnike u BiH, Srbiji, Makedoniji, Crnoj gori. No, sanacija ih je dovela samo do pozitivne ništice, ali su te banke bile i dalje ne sposobne samostalno poslovati, pa su brže bolje prodane!
Sanacije banaka učinile su ogromne rashode u državnom proračunu, a posljedično tomu i defitcite. Upravo za njih se Država Hrvatska obvezala biti posebice pažljivom, kad je potpisala valutnu klauzulu. Novi vlasnici bivših državnih banaka Hrvatske, sada su odobravali kredite pod valutnom klauzulom i imali praktično potpunu zaštitu od eventualnog lošeg plasmana ili promašenog investiranja. Jednostavno svakih 7Kn je pokriveno Eurom, ili svaka Kuna pokrivena je sa 0,13€. Enormno je rastao vanjski dug i dosegnuo razimu od 85 miljardi Eura.
Nakon prodaje banaka, Rohatinski je smatrao kako više i nije bitno bilo što mu činiti, jer te inozemne banke znaju poslovati i bez HNB-a! Dakle, preostalo mu je samo dopustiti im činiti što ih volja i blago njemu! Nje uopće smatrao za potrebnim definirati monetarno kreditnu politiku u smislu kriterija kreditiranja i provjere poslovanja banaka. Na tomu principu je izigrana valutna kaluzula Hrvatske prema Euru i uvedena prema švicarskom Franku! Zbog toga je posve opravdano pitanje jesu li banke doista koristile švicarski Franak u odobravanju kredita? Odgovor nije teško dokučiti, naime zašto bi jedna Raiffeisen ili Erste banka trebala „švicarce“ za plasman kredita u Hrvatskoj! Zar bilo tko misli kako je ta banka bez novca! Sve je bilo samo obična smicalica za naivne!
Kada bi Hrvatska sada ukinula valutnu klauzulu to bi bilo javno priznanje bankrota za MMF, Svjetsku banku i Europsku monetarnu banku. Cijelokupni platni promet sa inozemstvom bi se slomio! SVI dužnici bi otišli u bankrot u samo jednom trenutku! Bila bi to za Hrvatsku velika depresija promjera onoj iz 30-ih godina koja je bila zadesila SAD. Dakle, valutna kaluzula mora ostati prema Euru, barem još neko vrijeme.
>> Slavko Linić: Evidentno je da je franak taj kojega se trebaju riješiti i građani i banke
Poštovani g. Janjiček, ima istine u napisanome. No, kako je jedan komentator naveo, kupnja stana (dakle, stambeni kredit), pogotovo za rješavanje stambenog pitanja jest na neki način i socijalna kategorija. Jer osoba (obitelj) ne kupuje nešto proizvedeno u inozemstvu, već nekretninu u sklopu teritorija Lijepe Naše, koja će ovdje i ostati, te se uz ostale instrumente osiguranja obvezuje podmiriti svoju kreditnu obavezu, uz jasno zaradu banke u vidu kamate. Porezna uprava posjeduje informaciju o tome je li to zaista rješavanje stambenog pitanja, jer u tom slučaju odobrava izuzeće od plaćanja poreza na promet nekretnina (od 5% procijenjene vrijednosti), prema kvadraturi i broju ukućana. Stoga, opet, zašto u određenom vremenskom razdoblju NIJE BILO MOGUĆE podići kredit, uz EUR i CHF I u Kunama?? Drugo, ako je tome tako, zašto se nijedna banka sada u ovom trenutku ne usudi dati kredit s CHF valutnom klauzulom na 20godina, ja ga osobno potpisujem odmah. Zašto? Jer je CHF na povijesnom maksimumu i za koju godinu bi rata takvog kredita mogla biti enormno manja. Sapienti sat!