U zadnjih nekoliko godina hrvatska je modna scena naglo oživjela i
gotovo dostigla svjetske standarde. Naši modni dizajneri pronašli su
svoje kupce, koji su i pokraj svjetski poznatih imena novac spremni
potrošiti na njihove modele, a sve veći broj njih prodaje svoje
proizvode i izvan naših granica. No, da bismo otišli još korak dalje,
moramo razviti domaću proizvodnju i ponovno oživiti i osuvremeniti našu
tekstilnu industriju.
Na okruglom stolu ovaj smo tjedan okupili mlade, ali i već iskusne
domaće dizajnere i producenta revija. Hrvatski dizajneri imaju velike
planove za budućnost, no kao i u svim drugim sektorima, potrebna im je
i pomoć države.
– U gospodarskoj zoni kupili smo jedno malo zemljište na kojem
planiramo početi ozbiljniju proizvodnju. Želim imati svoju halu i
razviti svoju proizvodnju sa 60 zaposlenih te u konačnici imati u
potpunosti hrvatski proizvod. A to znači da se materijali rade posebno
za mene, a ne da ih kupujem u Grčkoj ili Italiji. Dakle, želim
napraviti ono što je san mnogima – proizvoditi svoj materijal i svoj
proizvod distribuirati po cijelome svijetu – objašnjava Đurđica
Vorkapić, vlasnica modne marke Hippy garden za koju trenutačno radi 12
ljudi. Najveća joj je želja uz odjeću, torbe, od ove sezone i čarape,
imati kompletnu proizvodnju, pa čak i svoje parfeme i cipele.
Domaća proizvodnja
Velike planove za budućnost ima Ksenija Vrbanić, vlasnica modne marke
XD Xenia Design i ovogodišnje nagrade Ministarstva gospodarstva za
poduzetnicu godine.
– Ne želim stati na ovome što sam dosad napravila. Sada sam se upisala
na postdiplomski, a zaokupljena sam i izradom projekta za jedan
dizajnerski centar. To će biti nešto veliko s vrlo visokim kriterijima
i tehnološkim uvjetima. Imat ću deset stalno zaposlenih dizajnera, a u
tijeku je izrada projekta i zatvaranje financijske konstrukcije – tvrdi
Ksenija Vrbanić koja trenutačno u svome timu ima 19 zaposlenih.
– Moj najveći uspjeh je to što radim u inozemstvu, na svjetskoj modnoj
sceni. Pokrivamo Ameriku, dobar dio Europe, mali dio Bliskog istoka, a
od ove godine i Skandinaviju. Dosta smo se raširili i još mislimo
intenzivnije raditi na tome, bez obzira na ovu krizu koja nam prijeti,
a koju smo, mislim, već dijelom preživjeli – ističe Vrbanić. Problemi s
kojima se suočavaju gotovo svi dizajneri su nabava materijala i
suradnja s domaćim tekstilnim pogonima. Problem je što ovo malo
preostalih tekstilnih tvrtki u Hrvatskoj ima zastarjeli strojni park, a
kvalitetni “šivači” su otišli kućama šivati po mjeri, pa ni te tvrtke
nemaju s čime raditi.
– Na svom prvom Cro a porteru sam kontaktirao nekoliko naših tvrtki i
suradnju dogovorio s jednom od njih koja mi je garantirala kvalitetu i
isporuku na vrijeme. Iako sam im sve platio, oni nisu ništa napravili u
roku, pola stvari bilo je napravljeno mimo specifikacija i ja sam samo
mogao sjesti i plakati. Zbog toga sam čak razmišljao o proizvodnji
izvan granica Hrvatske, jer mi je lakše vani dobiti proizvodnju nego
ovdje.
Nakon dosadašnjih iskustava ja njima ne mogu vjerovati, ne mogu
vjerovati da će mi kvalitetno i na vrijeme odraditi posao – ističe
dizajner Boris Pavlin, koji je nakon završetka Tekstilno-tehnološkog
fakulteta postdiplomski, ali i staž odradio u Milanu. U dobrim uvjetima
dizajneri bi trebali imati malene radionice u kojima bi radili
prototipove svojih modela, a proizvodnju bi trebala odrađivati
tekstilna industrija, kako to rade sva svjetska imena, smatra Ksenija
Vrbanić.
– Amarie i Elfs već proizvode svoje modne dodatke na jednom mjestu. No
to nam je bilo užasno teško postići. Po mom je mišljenju sramotno za
Hrvatsku da su 90 posto sponzorstava koja pokrivaju naš dizajn strani
brendovi. Vrijeme je da nas naši prepoznaju i počnu ulagati u nas, jer
i mi činimo gospodarstvo Hrvatske i predstavljamo je vani. Javili su mi
se čak iz Francuske sa željom da nas financiraju jer smatraju da imamo
dobar projekt – tvrdi kreativni direktor i producent Cro a portera
Viktor Drago, zahvaljujući čijim menadžerskim sposobnostima je hrvatska
moda izvedena iz sjene.
– Postoji jedna hrvatska dizajnerica koja radi u inozemstvu, a želi
izlagati i izlaže na Cro a porteru. Kod nas je diplomirala i otišla
raditi u Italiju, tamo se prijavila na natječaj za neafirmirane
dizajnere i ušla među pet najboljih i sada njihova država plaća
poznatima da dolaze isprobavati njezinu robu. Nju reklamiraju kao
talijanski proizvod, dok kod nas malo tko zna za nju, što je sramotno.
A mnogo poznatih svjetskih zvijezda nosi njezinu odjeću – kaže mladi
dizajner Ivan Tandarić, dio sve poznatijeg dizajnerskog dvojca Elfs.
– Da bih povećao proizvodnju u Hrvatskoj, potrebna mi je snažna
injekcija kapitala, a država mi tu neće pomoći. Da bih dobio neki
poticaj, moram ili biti iznimno bogat, odnosno završiti godinu s
ogromnim profitom ili biti član Obrtničke komore. A ne želim biti
njihov član jer me uvjetuju polaganjem majstorskog ispita od nekoliko
tisuća kuna, kao da moj fakultet i magisterij ništa ne vrijedi –
nastavlja Pavlin. S uvjetima za dobivanje poticaja nije zadovoljna ni
Đurđica Vorkapić.
– Da bismo dobili poticaje, prošlogodišnji dohodak mora iznositi 400
tisuća kuna. Pitam se za koga su ti uvjeti postavljeni. Za već velike
proizvođače, a ne nas “male” dizajnere koji smo pokretači novog vala –
kaže Vorkapić.
Nerijetko se komentirajući kvalitetu određenih dizajnera u pitanje
dovodi i njihovo obrazovanje. Ni naši sugovornici nisu bili složni po
tom pitanju, pa ih dio smatra da je formalno obrazovanje nužno, dok
drugi na svome primjeru dokazuju suprotno.
– Budući da smo i Ivan i ja još na fakultetu, možemo reći da on nije
nuždan. Za ovaj posao trebaš imati žicu, osnove posla naučio sam u
srednjoj školi, a očekivao sam da će nas na fakultetu, zahvaljujući
Bologni naučiti i neke druge stvari potrebne za posao, kao što su
ekonomija, trgovina... Zato se dobro udruživati, kao što smo Ivan i ja
napravili, jer jedna osoba ne može sve sama – objašnjava Aleksandar
Šekuljica, druga polovica dizajnerskog dvojca Elfs.
– Završiti fakultet ne znači da si dobar, nego samo da si dao ispite.
Kako mi dosta radimo, skupilo nam se dosta ispita i sada nas profesori
ispituju kada ćemo to završiti, jer ne bi bilo uredu da mi koji smo već
postigli uspjeh sa svojim modelima nemamo diplomu, a neki naše kolege,
koji možda nikada neće raditi ovaj posao, imaju završen fakultet – kaže
Ivan Tandarić. U formalnoj naobrazbi nitko neće naučiti kreativu,
ističe Boris Pavlin.
– Formalna naobrazba služi tehnici. Možeš biti jako, jako kreativan, no
dok ne naučiš tehniku ta kreativnost se ne može pretočiti u nešto
realno. Ali na fakultetu definitivno nedostaje praktične nastave, neki
ljude završe fakultet a da za vrijeme njega nisu napravili niti jedan
komad odjeće – tvrdi Pavlin.
Diploma ili ne
Iako su ga često prozivali upravo zbog toga što nema završen fakultet,
Viktor Drago smatra da je i bez fakulteta sve naučio dosta dobro.
– Dosta sam radio vani, od 14. godine sam u modnoj industriji i prošao
sam sve vrste poslova i svugdje naučio nešto da bih napravio ovo što
imam danas. Nemam diplomu ekonomije ni menadžmenta, ali po sezoni za
mene radi četvero diplomiranih ekonomista i svejedno im ja govorim što
da rade, jer oni ne nauče kreativu na fakultetu.
Kod mene odrađuju i praksu i ja im se upisujem u indeks, što znači da
moj rad ipak nešto vrijedi. Svaki korak koji sam svladao, naučio sam na
svojoj koži i nikada se nisam osjetio kao netko iza, netko manje
vrijedan zato što nemam fakultet, dapače, na čelu sam tima – objašnjava
Drago. Ksenija Vrbanićn pak smatra da će se uvijek prepoznati rad
školovanog i neškolovanog dizajnera, a s njome se ne slaže Đurđica
Vorkapić koja nije završila dizajn.
– Zato ja u svome kolektivu moram imati konstruktora i ljude koji znaju
šivati i koje za to dobro plaćam. S njima odlično surađujem, ja znam
cijeniti njihov rad i oni znaju što ja želim, što nas čini odličnim
timom – naglašava Vorkapić. A kako uspjeti u ovome poslu, kako postati
poznati dizajner i izlagati na revijama, objasnio nam je Viktor Drago:
– Ono što je bitno kod nekoga tko želi biti uspješan dizajner i ono što
je presudilo da s ovim ljudima započnem suradnju na Cro a porteru jest
to da su radnici.
Bitno je fokusiranje i upornost, ne očekuj previše i ne odustaj.
Izgaraj zbog svoga posla, važni su rad i odricanje – smatra Drago.
Nakon 22 godine u ovome poslu Ksenija Vrbanić uspoređuje želju za radom
s alkoholizmom, jer stalno želi nešto više, stalno se želi dovesti u
neko više stanje.
Zaključci
Aleksandar Šekuljica: Ne
vjerujem u autohtone hrvatske proizvode jer je svijet postao globalno
selo i rad ne poznaje granice, no ovo je vrijeme u kojem svi imaju
svoju šansu za posao i uspjeh, i pitanje je samo koliko su pojedinci
spremni iskoristiti tu priliku.
Viktor Drago: Meni je uopće
činjenica da ovdje sjedimo i razgovaramo o nečemu što je prije pet-šest
godina bilo apstraktno najveći dokaz da se budućnost već dogodila. Svi
imamo toliko posla da ne stignemo razmišljati o budućnosti, što znači
da je ona tu.
Ivan Tandarić: Kada sam 2001.
godine završio srednju školu, nisam odabrao Tekstilno-tehnološki
fakultet jer mi se tada nije činilo izglednim baviti modom. U ovom
trenutku postoje svi uvjeti da se ljudi bave tim poslom, a o svakom
osobno ovisi koliko je on spreman iskoristiti te uvjete.
Ksenija Vrbanić: Budućnost
hrvatskog dizajna isključivo je u tome da se Cro a porter i slični
projekti presele u svjetske metropole, ali samo s našim dizajnerima
koji mogu garantirati proizvodnju. Hrvatski dizajn je kvalitetan, ali
to će dokazati tek kada uspije i vani.
Đurđica Vorkapić: Budućnost
hrvatskog dizajna vidim su svom osobnom napretku, kao i napretku svih
svojih kolega. Mi smo poduzetnici ili obrtnici koji želimo napraviti
dobar proizvod i svi moramo razmišljati da budemo još bolji i još
kvalitetniji.
Boris Pavlin: Već je puno
napravljeno na afirmaciji hrvatskog dizajna, jer kvalitetan dizajn se
kod nas prepoznaje. Ljudi su već svjesni da i kod nas mogu nabaviti
zanimljivu odjeću, i kupuju je i pokraj stranaca. I naši su dizajneri
shvatili da moraju imati određeni nivo kvalitete žele li se prodati.