Državne investicije s 13 posto 2008. pale na samo 6 posto

„Više smo zaradili nego potrošili“ nije baš uobičajeni način iskazivanja fiskalnog suficita, niti čvrsta osnova za najavu budućih poreznih rasterećenja. Ipak, neovisno o terminološkim nepreciznostima i političkoj retorici, činjenica je da je u 2017. ostvaren suficit proračuna konsolidirane opće države na razini od 0,8% BDP-a, uz istodobni suficit tekućih transakcija bilance plaćanja od 3,9% BDP-a.

Time je zemlja prvi put izašla iz sfere „dvojnog deficita“ i u kombinaciji s rastom BDP-a od 2,8% stabilizirala iznos te relativno smanjila stupanj javne i inozemne zaduženosti.

Prihodi rasli 4,4%

Pokazatelj je to odgovornijeg pristupa ekonomske politike problematici makroekonomskih (ne)ravnoteža u uvjetima pojačane konjunkture na tržištu EU, povećanja raspoloživih dohodaka i potrošnje stanovništva u zemlji te još uvijek vrlo niskih kamatnih stopa. Relevantni pomak, ali ne i okvir lišen problema. Jer, kako kaže stara izreka, „vrag je u detaljima“. Ukupni prihodi konsolidirane opće države dostigli su u 2017. godini 167,2 milijarde kuna i povećani su u odnosu na prethodnu godinu 4,4% (za 5,6 milijardi kuna). To je prvenstveno rezultat povećanja prihoda po osnovi poreza na potrošnju za 5,5% (3,8 mlrd. kuna), u okviru čega su prihodi od PDV veći 5,3%, trošarine na naftne derivate veće 3,3%, a trošarine na automobile veće za čak 19,2%. Osim povećanja neto plaća te potrošnje inozemnih turista, snažan doprinos tome dali su i neto transferi sekundarnih dohodaka povećane populacije iz inozemstva koji su u 2017. iznosili 1,8 mlrd. eura (rast od 33,3%) i koji su – unatoč relativne stagnacije salda u razmjeni roba i usluga s inozemstvom – omogućili istodobno povećanje suficita tekućih transakcija bilance plaćanja s 1,2 na 1,9 mlrd. eura.

Ukupni rashodi konsolidirane opće države smanjeni su 0,3% i iznose 164,4 mlrd. kuna. U tome su kapitalni rashodi manji 16,6% (za 2,9 mlrd. kuna), unutar kojih su investicije manje za 16,1% (1,9 mlrd. kuna), dok su izdaci za kamate niži 9,7% (za 1 mlrd. kuna), ostavljajući prostor za povećanje izdataka prema sektoru stanovništva. Naknade zaposlenima u javnom sektoru veće su 4,3% (za 1,7 mlrd. kuna), a socijalne naknade za 2,1% (1,1 mlrd. kuna). Sukladno općim kretanjima, izdaci države za robu i usluge povećani su u 2017. za 2,9% (0,8 mlrd. kuna). Otklanjanje tekućeg fiskalnog deficita u kombinaciji s padom kamatnih stopa omogućilo je i smanjenje javnog duga, posebno prema domaćem financijskom sektoru, gdje je dug (172,8 mlrd. kuna) smanjen za 8,4 mlrd. kuna.
Neovisno o povremenim promjenama poreznih stopa, prihodna strana proračuna dominantno je određena indirektnim porezima (prosječno 43,4% ukupnih prihoda) te je u osnovi izrazito prociklična, što se samo dijelom neutralizira većom stabilnošću direktnih poreza (15,1%) i socijalnih doprinosa (27,5%). Zbog toga udio proračunskih prihoda u BDP-u oscilira između 44,3% na početku ekspanzivne faze ciklusa hrvatske ekonomije (2002.) do samo 40,5% na vrhuncu krize (2011.), a u 2017. ponovno je povećan na 46%. S druge strane, proračunski rashodi u čijoj strukturi naknade zaposlenima u javnom sektoru i socijalne naknade prosječno predstavljaju 58,6% ukupnih rashoda relativno su rigidni, tako da se u zavisnosti o fazi ciklusa „financijska konstrukcija“ zatvara promjenama udjela državnih investicija u strukturi ukupnih rashoda sa 11,5% (2002.) i 13% (2008.) na samo 5,97% (2017.), te neto zaduživanjem države. Udio kamata u strukturi ukupnih proračunskih rashoda rastao je s 3,7% 2002. na 7,2% 2015. i – u uvjetima rekordno niskih kamatnih stopa – na još uvijek visokih 5,9% apsorbirajući 83% ukupnog prirasta BDP-a u tom razdoblju.

Podijeljena zemlja

Kada se čak i uzmu u obzir slučajevi porezne evazije te socijalnim, političkim i drugim razlozima uvjetovane neracionalnosti u potrošnji – ili „unutarnje rezerve sustava“ – očito je da je postojeći fiskalni sustav (i njime determinirana fiskalna politika) izrazito nefleksibilan, posebno u relativno stacionarnim uvjetima. Teško da može potpunije ostvarivati svoju socijalnu, a pogotovo ne svoju razvojnu ulogu. Njegova imanentna ograničenja može ublažiti jedino vrlo visok i uravnotežen (održiv) rast ukupne ekonomske aktivnosti, mnogo viši od postojećih 2 do 3% godišnje. Napose u kontekstu aktualnih demografskih kretanja u zemlji te materijalnih i financijskih odnosa na inozemnim tržištima.

Kako ostvariti takav rast u postojećim uvjetima i koja u tome može biti uloga fiskalne politike (države) pitanje je na koje nema jednostavnog, a posebno ne jedinstvenog odgovora. Mainstream pristup koji polazi od koncepcije globalnog tržišta s potpuno slobodnim kretanjem kapitala, radne snage te robe i usluga i koji svodi ulogu „nacionalne“ države na formiranje što konkurentnijega geografskog prostora za poslovanje privatnog sektora, zalaže se prvenstveno za smanjivanje porezne presije (posebno na bruto troškove rada) i konzistentno tome na racionalizaciju ukupne rashodne strane proračuna, uključujući privatizaciju što većeg dijela aktualno ili potencijalno komercijalnih djelatnosti države.

Alternativni pristup ističe pak bitno različit položaj pojedinih aktera na globalnom tržištu u financijskom, tehnološkom i svakom drugom smislu te otuda potrebu da država aktivno podrži razvoj svoje u prosjeku manje razvijene „nacionalne“ ekonomije (bez obzira na oblik vlasništva) putem relativnog povećanja kapitalnih rashoda i posebno investicija. Ne samo zato što je ta ekonomija dominantni porezni obveznik, već i zbog činjenice da kretanja na globalnom tržištu na koje mala zemlja nema veći utjecaj uvijek na kraju imaju „lokalne“ konzekvence. Financijski prostor za takve aktivnosti moguće je ostvariti općom racionalizacijom i preraspodjelom nekapitalnih rashoda s naglaskom na povećano izdvajanje za obrazovanje i aplikativna istraživanja, restrukturiranje dijela javnog duga, a po potrebi i ponovni privremeni ulazak u sferu propisima EU „dopuštenog“ i kontroliranog proračunskog deficita. Međutim, za takav je pristup potreban mnogo veći stupanj konzistentnosti i međusobne usklađenosti fiskalne i monetarne politike, politike dohodaka i politike tehnološkog razvoja nego što je to slučaj u pristupu jednostavnog smanjenja porezne presije i prepuštanja tržištu funkcija alokacije i namjenske upotrebe oslobođenih sredstava uz istodobno privlačenje novih stranih investicija. Za takvu politiku nužno je uspostaviti i širi društveni konsenzus o ciljevima i modalitetima budućeg tehnološki propulzivnog i izvozno orijentiranog razvoja. Težak zadatak za interesno i ideološki podijeljenu te aferama opterećenu zemlju.
* (integralna analiza na macropuls.hr)