Severina nije bila ni najlascivnija, nije imala najveće grudi niti najduže noge. Pa ni najviše štikle. O pjevanju ni ovaj put nećemo. Njezini plesači nisu dubili na glavi niti su nosili čudovišne maske. Ono što je trebao biti vrhunski eksces (pa poharala je sve hrvatske naslovnice!), pokazalo se tek kao blijedi eurovizijski prosjek! Jasno, svoj najveći eksces Severina nije mogla ponijeti sa sobom u Atenu.
Prosto me strah s čime će se razni Huljići i Novkovići pokušati probiti na sljedećoj Dori – obično nas preplave replikama pjesama koje su prošlu ili pretprošlu godinu bile pobjednice, a to vrijedi i za štiklu.
Kako se sad natjecati s naslijeđem strašnih Finaca? Leningrad Cowboys Go Metallica! U najmanju ruku u Helsinki im treba dovesti Let 3, u punom sastavu i s punom opremom - s nakurnjacima, ili još bolje, s onim njihovim brnjicama. Jedino bi oni mogli imati šanse. Zanemarimo li glazbu, Eurovizija je svake godine sve zanimljivija. Sve je više nacija koje pokušavaju ostvariti istu stvar. Jednog dana neće govoriti kako je nekakva zajednica za čelik i ugljen bila prethodnica Ujedinjenih Europskih Država, jer čelik se za većinu kalio tek na Euroviziji.
U takvoj Europi blijede kopije neće imati mnogo šanse. Jer nacije kojima smo se do jučer podsmjehivali projurit će mimo nas. Možda neće biti ljepši ni pametniji (o, kako si volimo tepati!), no gledat ćemo im leđa. Usprkos upozorenjima iz Bruxellesa, Rumunjska i Bugarska na vrijeme će pod skute majčice Europe. Iako im je BDP daleko niži i od našega, a i seljaci još oru konjskim zapregama.
Ne samo zato što nemaju strašno naslijeđe krvavog rata, nego zato što su i u nekoliko posljednjih godina napravile više od nas. Stojimo i gledamo. Ili još češće i ne gledamo. Pa tako i dok se zemlja trese od tuđih čizama, mi krećemo, u osvajanje - u štiklama.