Najstariji zapis govori o tome da su se njegovi preci u podnožje najviše istarske gore, na mjesto okruženo učkarskim pašnjacima, nastanili još 1605. godine, i da su se otad svi pomalo bavili stočarstvom, no to im nije bio glavni izvor prihoda, već su Buretići u Boljunskom Polju imali oštariju, prenoćište, pekaru, trgovinu... Stanovali su i radili na jednome mjestu, povezavši nekoliko obiteljskih kuća u cjelinu, s dvorištem u sredini.
Zrenje kroz staklene stijene
Stočarstvo je u prvi plan obitelji Buretić izbilo prije 47 godina, kad su se Josipovi roditelji ozbiljnije njime počeli baviti, prerađujući mlijeko svojih desetak krava. Kvalitetni mliječni proizvodi brzo su na opatijskoj tržnici pronašli put do kupaca. Prije dvadeset godina imali su dvadeset krava, unatrag deset godina, kada je otvorena prva štala, znatno su povećali broj goveda. Danas na zelenim pašnjacima Učke, od Vranja do prijevoja prije Šušnjevice, 45-godišnji Josip i njegova Margita imaju oko 140 krava, u svojoj sirani dnevno u svježi sir, skutu, jogurt, škripavac, dimljeni mladi sir, tvrdi sir i prvu istarsku mozzarellu prerađuju oko tisuću litara mlijeka i godišnje proizvedu oko 40 tona sira. Prodajna pozicija njihovih proizvoda sve te godine ostala je ista – "trbuh" Opatije bajne, popularna tržnica Mrkat. Buretići puno prodaju i na kućnom pragu, u trgovinici u sklopu sirane, u što smo se i sami imali prilike uvjeriti jer su se kupci za sve vrijeme našega posjeta izmjenjivali kao na traci, dolazeći po svježe, domaće proizvode prokušane kvalitete. Mliječnim proizvodima s ovoga gospodarstva opskrbljuju se i lokalni restorani i konobe te hoteli s pet zvjezdica, "Hilton" u Rijeci i "Ambasador" u Opatiji. Na tržnicu u Rijeci ne idu jer i ne mogu proizvesti onoliko kolika je potražnja za njihovim mliječnim delicijama. Vrijedni Buretići za vlastite potrebe uzgajaju i svinje. Imaju oko stotinu hektara pašnjaka, a za prehranu svih svojih životinja obrađuju oko 200 hektara zemlje na kojoj siju žitarice i krmno bilje.
Buretići su brojna obitelj, u šesnaest godina braka Margiti i Josipu rodilo se petero djece, najstarijoj Hani petnaest je godina, najmlađa Fani ima šest. Između dvije sestre još su i trojica braće – Petru je četrnaest, Bernard je godinu mlađi od njega, a Šimun ima osam godina. Dječaci kažu da svoju budućnost vide upravo na obiteljskom gospodarstvu gdje svakodnevno, kao i sestre, pomažu roditeljima. Fani nam kaže da voli i pjevati i da to uči u vrtiću, pa nam je rado uz pomoć majke malo i zapjevala. Ta vesela djevojčica kaže nam i da je obitelj vodi na kupanje u Rabac i da im je najbliže more u Plominu. Višednevnoga godišnjeg odmora kod Buretića nema.
– Osim žene, za mene rade i brat Jakov, sestra Katarina, kunjada (šogorica, nap.a.) Deana, bratova cura Ana, a imamo i zaposlenika iz Bosne i Hercegovine, Mehmeda, koji na gospodarstvu i stanuje – govori formalni šef Josip Buretić.
U pomoć uskoči i brat Jurica, inače vatrogasac.
– Njegova žena Deana je sestra moje Margite. Nas dvojica braće oženili smo se dvjema sestrama – kaže Josip.
– Mi smo iz Boljuna, nismo se daleko preselile – dodaje Margita.
Ta su dva sela u općini Lupoglav udaljena tri kilometra jedno od drugoga, a Margita sa smijehom kaže da su i udajom potvrdile da im se iz njihova kraja nije išlo. Josip govori da njemu preseljenje u grad nikada i nije palo na pamet, da o takvoj mogućnosti nije ni razmišljao. Svoj je život oduvijek vidio u svome selu gdje Buretići upravo dovršavaju novu mljekaru u kojoj će prerađivati najmanje tri tisuće litara mlijeka dnevno, a kapacitet mljekare bit će do pet tisuća litara, zbog čega će znatno povećati i broj goveda. Nova se mljekara prostire na više od 500 četvornih metara, na kat je, s ugrađenim liftom. Princip je takav da na jednu stranu ulazi mlijeko, a na suprotnu izlazi finalni proizvod, nema križanja puteva. Dio je opreme već postavljen, a s terase s vanjske strane posjetitelji će kroz velike staklene stijene moći promatrati proces proizvodnje i zrenja sira. Tu će biti i kušaonica, planirano je da radovi budu okončani za dva mjeseca, a u pogonu će sve biti sljedeće godine. Dovršavaju Buretići i četvrtu štalu za svoje blago te planiraju još osuvremeniti gospodarstvo nabavom robota.
Iz dvorišta u kojem se pravi nova mljekara odlazimo do pašnjaka s kravama mliječne pasmine holstein te križanih mesnih pasmina. Tek oteljeni telići u svom su smještaju, u igluima, gdje ih hrane na dudu. Buretići su proizvodnju razvijali i uz pomoć fondova Europske unije. Do sada su prošli na tri natječaja – za zbrinjavanje, rukovanje i korištenje stajskog gnoja s ciljem smanjenja štetnog utjecaja na okoliš, zatim za korištenje obnovljivih izvora energije te za gradnju hala za sklanjanje stoke od velikih divljih zvijeri.
– Ima tu i vukova i čagljeva, a medvjed je bio u susjednom selu – kaže Josip.
Svuda smo, kako tko stigne
Oko 70 hektara pašnjaka – a oni se protežu s obje strane tzv. Raške pruge – Buretići su ogradili. Natkrivena hala puna je bala sijena, a za lakše spremanje sijena i silaže imaju jednu bočnu kosu, ali kupit će još barem jednu, no izglednije je da će ipak biti još dvije nove. Mehanizacije imaju onoliko koliko im za tako veliku poljoprivrednu proizvodnju treba, Josip baš i nije siguran koliko je točno traktora u pogonu pa ih u glavi mora prebrojiti. Što se tiče podjele posla na gospodarstvu, zaduženja nisu strogo podijeljena, osim što se zna da je Margitina sirana.
– Svi smo svuda, kako tko gdje stigne – kaže Margita.
Josip se zagonetno smijulji kad ga pitamo hoće li oživjeti i neki od poslova kojima su se bavili njegovi preci. Kaže nam da su razmišljali o prenoćištu, no na kraju su ipak odustali jer bi, svjesna je obitelj, tako potpuno ostali bez privatnosti. Pogledavajući na jednu od kuća koja zatvara krug u dvorištu, Josip je naposljetku rekao da je najizglednije da će i oni imati svoju pekaru, baš kao što su je nekoć u Boljunskom Polju imali i njegovi preci.
Nema Slavonaca bas po ovim clancima o zlatnim OPGovima. Tamo su prevelike parcele da bi ih smio zadrzati Hrvat.