Da je moguće samoorganiziranjem građana ispravljati pogreške države i sustava pokazuju primjeri nekoliko talijanskih gradova u kojima stanovnici zajedno s lokalnom vlasti upravljaju gradom, proizvode i dijele dobra i žele ih učiniti dostupnima - svima. O njima smo razgovarali s pionirom institucionalnih inovacija koje se u tim gradovima primjenjuju, Christianom Fernandom Iaioneom, profesorom prava s rimskog sveučilišta LUISS (Libera Università Internazionale degli Studi Sociali Guido Carli), gostom upravo održane 4. konferencije o dobroj ekonomiji u Zagrebu.
Koja je temeljna ideja grada kao zajedničkog dobra?
U osnovi to znači nekoliko stvari, a najvažnije je shvaćanje da se grad treba smatrati područjem koje bi se moralo dijeliti jer je on osnovno dobro za ljude koji u njemu žive. To poteže pitanje koji se resursi trebaju dijeliti među građanima koji ga nastanjuju kako bi, ne samo preživljavali u njemu, nego procvjetali i razvili sve svoje talente i sposobnosti i živjeli život dostojan življenja. Drugi je element to što su gradovi prostor u kojem bi ljudi morali i trebali proizvoditi dobra zajedničkim radom, zajedničkim stanovanjem, zajedničkom inovacijom... i tako unedogled. Taj je stav potaknut tehnološkim napretkom i socijalnom pravdom. To je istodobno i treći element koji podrazumijeva redistibuciju resursa - pitanje je tko što dobiva. Što god se u gradu proizvodi ili usluge koje se pružaju trebale bi se redistribuirati i onima koji imaju manje sreće i nisu im dostupne jer je raznolikost ono što čini zajednicu bogatijom, u ekonomskom smislu, ali i smislu kulturnog identiteta. Inkluzivnost je element koji mora postojati, uključujući i imigrante jer gradovi su za sve, a ne samo za neke. To implicira i četvrti element zajedništva – efekt otvorenosti jer ako imamo te forme suradnje, a proizvodimo stvari koje ne dijelimo sa svima, završimo s podijeljenom zajednicom. Bitno je da svi imaju pristup vrijednostima koje se proizvode.
Kako to funkcionira upraksi na primjeru Bologne, Rima...?
Nekoliko je načina. Jedan je mijenjanje strukture upravljanja iznutra, kao u Bologni gdje je lokalna vlast sklopila ugovor sa stanovnicima koji podrazumijeva zajedničko upravljanje i proizvodnju dobara. Namjerno kažem stanovnicima, a ne građanima jer se to odnosi na sve koji tamo žive, a ne moraju nužno imati status. Mogu to biti i imigranti, ljudi bez „papira“ koji također donose vrijednost gradu, mnogo je slučajeva u kojima se to demonstrira. Drugi je način koji se primjenjuje u Španjolskoj, primjerice u Madridu i Barceloni u kojima postoje politički pokreti - platforme zasnovane na zajedništvu koje kroz političku moć kreiraju vlast u gradu na osnovi socijalne pravde, redistribucije dobara, reformiranja proizvodnje... Postoje, znači, područja s lokalnim stanovništvom za koje možda ne možemo baš reći da ih nije briga za politiku, nego funkcioniraju kao dio državne zajednice, a ne samo državnoga aparata. Administrativna reforma ili politička promjena tu je posljednica njihova djelovanje. To je primjer Bologne. Barcelona je drugi slučaj. I na kraju, u Rimu se, recimo, lokalna zajednica samoorganizira u donošenju odluka i ona je pravi pokretač promjena, kao i u Napulju. Sva su tri pristupa relevantna i jednako dobra.
Lokalna politika to podržava?
Ne bih to tako rekao; jednostavno institucije rade svoj posao, prepoznaju kolektivne akcije u gradu i ne pokušavaju njima upravljati na politički način ili ih kontrolirati, samo puštaju da se to odvija...
O čemu ovisi koji će se način primijeniti, koji uvjeti to definiraju?
Ovisno je o lokalnim uvjetima. Primjerice, u Bologni postoji dovoljno društvenog i institucionalnog kapitala. Društveni kapital znači da imamo dovoljno ljudi koji zajednički rade, sudjeluju, proizvode, poduzimaju akcije... Španjolski je slučaj rezultat političke pogreške države i tržišta... U posljednjoj krizi nijedna od dvije glavne stranke nije bila sposobna za promjenu, niti su bile sposobne interpretirati promjenu koja se događala. Pojavili su se pokreti za pravo na stanovanje, uzrokovani slomom hipotekarnih kredita, koji su bili sposobni dati glas ovim političkim potrebama i konsenzusom dobili podršku u gradu.
Slučajevi Rima i Napulja su slični jer je također postojao promašaj države, ali pokretači smatraju da nije dovoljno osvojiti političku moć i provesti administrativne reforme nego institucionalizirati zajednice kao neovisne u svakom pogledu – samopouzdani su i pokušavaju biti meritorni. U Rimu radim s lokalnim zajednicama kao i mnogi drugi ljudi što donosi promjene. Iako političke stranke i država ponekad pokušava blokirati socijalne inovacije, gradovi ih uglavnom podržavaju, puštaju da se odvijaju i pokušavaju razmišljati dugoročno, iznad političkih ciklusa. Interes im nije samo osvajanje moći i administrativna promjena; pokušavaju izgraditi neku vrstu trećeg, građanskog stupa - institucionalizirati i pravno definirati društvo kroz socijalne i kolektivne institucije koje će trajati bez obzira na političke promjene. To je kao kreiranje podržave izvan države.
Kako je moguće provoditi takve promjene u Italiji u kojoj je također prilično rasprostranjena korupcija i organizirani kriminal?
Činjenica da se ovo događa na jugu Italije upravo je demonstracija protuotrova protiv organiziranog kriminala. Prvi je otpor protiv organiziranog kriminala i pokrenula organizacija Libera kreiranjem kooperativa i poduzeća kojima je upravljala zajednica. Društvo se samo organizira i umjesto da se oslanja na trećeg koji može biti korumpiran, primjenjuje sistem društvenih sankcija... Ne protestiraju, nego rade vlastite institucije.
Gdje je tu država?
Dovoljno je pametna da razumije promjenu. To je platforma u kojoj su ljudi na vrhu, a ne na dnu. Ako država radi kao platforma, ona omogućava te projekte, ostvarenje te potrebe... To se događa u Barceloni, Napulju, Bologni, Rimu, Torinu, Milanu... svi pokušavaju razumjeti treći način upravljanja, redizajniranja države. Državni novac je naš novac i mora omogućiti da se stvori ta platforma. Danas državni aparat zapovijeda i kontrolira i moramo paziti da netko iz birokracije ne pokuša na ovome izgraditi političku karijeru, zamaskirati nove forme „outsourcanja“ ili privatizirati proces.
Kad je lakše provoditi ovakve reforme - u dobra ili krizna vremena?
Kriza sama po sebi nije okidač jer je u društvu prisutna sistemska kriza. No, način na koji ljudi razmjenjuju ekonomska dobra i na koji se proizvodi kroz posljednja tri stoljeća, od industrijske revolucije, treba promijeniti. Usto, robotika može pojesti milijune radnih mjesta, mnogi ljudi neće imati mogućnost rada i trebamo izaći s nekim rješenjima... Jedna od ideja je da trebamo tehnološku kvalitetu za sve i da, ako je to moguće, bude upravljana iz zajednice.
Koju vrstu autonomije u vlasti i donošenju odluka imaju građani?
Teoretski bi trebali imati skoro kompletnu diskreciju. Kao što tvrtke imaju savjetnike, tako i društva trebaju neovisne eksperte koji ne odgovaraju autoritetima, nego rade za zajednički interes, ne odgovaraju politici niti privatnim poduzetnicima. Nešto novo će se dogoditi i u privatnom sektoru. To se neće dogoditi na oportunistički način; zajednice mogu biti ne samo klijenti, nego i dizajneri i suvlasnici inicijativa.
Koja oruđa imaju za te promjene?
Biranje proizvoda koje će kupovati, recimo. Ljudi glasaju svojim novčanicima, ali moramo i osigurati da imaju vlasništvo u tvrtkama koliko je to moguće. I suradnjom raznih platformi, na svim mogućim razinama kreira se novi ekonomski model na sceni koji može biti lokalan, državni i globalni. A privatni ih sektor treba tretirati kao partnere. To je kao tsunami, svakako će se dogoditi i što se prije pripreme, to bolje.
Kad ste se prvi put susreli s ovim idejama i počeli njima baviti?
Studirao sam upravljanje gradovima; urbane servise, imovinu i resurse i pokušavao transformirati mrežu transporta. Prije više od deset godina radio sam studiju dijeljenja prijevoza, „poolinga“, primjenu ekonomije dijeljenja na gradski promet. Ta je ideja bila korijen, a onda sam je širio na korištenje trgova, zgrada...
Što je bolje u ovakvom upravljanju u odnosu na standardnu „mainstream“ vladavinu?
Ako ga uspoređujemo s regularnim vladanjem, kreira se novi način servisiranja, energija koju vlada nikad ne bi mogla sama proizvesti. Kreira se transparentnost zbog povezanosti ljudi s vladanjem, imaju oko na načinu na koji se vlada. Ali, to je i škola za ljude, način usvajanja kompetencija. Postaju svjesniji i imaju više vještina i razvijenije sposobnosti procjene i izbora tko bi trebao biti u vlasti. Nije da samo delegiraju upravljanje drugima koji imaju sposobnosti i vještine, a oni to ne znaju.
Društvo je ravnopravnije, nema onih kojima se vlada i onih koji vladaju, razvija se svijest. Demokratičnije je i vlada se svaki dan. Reprezentativna demokracija organizirana je na način da se na nekoga prenese ovlast, a ovo je samopredstavljanje, nije ni direktna demokracija koja podrazumijeva peticije ili referendume. Donosi jednakost i socijalnu pravdu. To je korekcija, a ne redizajn institucija. Ne poništavamo postojeće, nego zajedno radimo, barem kratkoročno.
Ne treba podcijeniti mogućnosti zajednice; nije to rješenje za sve, ne želim to prodati kao recept, ovo je novo i treba se razviti. Jako sam svjestan limita društvene homogenosti, treba raditi na tim limitima da se društvo što više diverzificira iznutra. Potreban je konstantni monitoring i evaluacija jer je pristup revolucionaran i društvo se mijenja iz minute u minutu.
Kako ste dobili javnu potporu da provedete te ideje u praksi?
Prvo, to nije pitanje dobivanja podrške javnosti, toga tko ima najviše glasova. Ovo je model za prave ljude, a ne za sve... Nekad samo trebate početi, imati prave ljude i male grupe, uvijek otvorene, ali jasno je da nije za svakoga. Nekad ne treba konsenzus, nego rezultat koji se dijeli s ostatkom zajednice. Šest ili deset ljudi može napraviti nešto od čega će svi imati dobrobit. Ako je troje ljudi kreiralo wi-fi, koga briga za broj?
Ali potrebna je neka kritična masa za promjene. Kako do nje?
Prvo se povežete s onima koji već rade stvari, na projektima, ne na idejama, na onome što društvo treba kako bi bilo uključivije, demokratičnije, jednakije... Stvaraju se rješenja za konkretan problem, recimo, pristup djece internetu, korištenje javnih površina, od trgova do zgrada kojima upravlja lokalna zajednica, formi dijeljenja domova, mreže distribucije energije... Povezali smo 40 gradova u svijetu kroz fondaciju i na osnovi toga kako funkcioniraju napravit ćemo vodič – protokol koji opisuje principe, korake koje trebamo, pravne i digitalne alate....
Što je LabGov?
LABoratory for the GOVernance of Commons je projekt, partnersto između sveučilišta LUISS i gradova koje uključuje eksperimentalni dio; obrazovni laboratorij u kojem treniramo studente da rade s lokalnom zajednicom, kreiraju i eksperimentiraju, a ne samo uče o gradovima. Moraju biti sposobni donijeti promjene na lokalnoj razini. Možemo reći da je to naše istraživanje u lokalnoj zajednici s kojom radimo.
>>Kako će porez na nekretnine utjecati na građane? Evo što kažu ministri Goran i Zdravko Marić
Haha. Kakav lik. Ko je sad ovaj