Guverner HNB-a Boris Vujčić: Kuna neće devalvirati

Od početka ovog tjedna guverner Hrvatske narodne banke postao je 48-godišnji doktor ekonomskih znanosti Boris Vujčić. Novi je guverner proteklih šesnaest godina proveo u HNB-u, prvo kao direktor Direkcije za istraživanja, a poslije kao zamjenik guvernera. K tome, od 2003. godine izvanredni je profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a od 2004. predaje kao vanjski suradnik - izvanredni profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Njegova su područja specijalizacije i izvođenja nastave monetarna analiza, ekonomija rada i međunarodne financije.

Kreiranje likvidnosti

Kada je postalo izvjesno da ćete naslijediti Rohatinskog na čelu HNB-a, iskristalizirala su se dva stava, jedan koji po prilici glasi ‘to je dobro, ništa se neće mijenjati’ i drugi, ‘to je dobro, postoji mogućnost promjene’. Kakva će biti vaša monetarna politika?

Kao i dosad, ona će biti određena zakonskim ciljem Hrvatske narodne banke, a to je stabilnost cijena. Osim nje, učinit ćemo sve što je u našoj nadležnosti da održimo financijsku stabilnost te pomoći državi da ostvari gospodarski rast na način koji ne ugrožava primarni cilj HNB-a.

Treba li mijenjati tečaj?

Ne postoji mogućnost mijenjanja tečajne politike, a da se ne ugroze stabilnost cijena i financijska stabilnost. Razlog tome je vrlo visoka euroiziranost Hrvatske s jedne te visoka uvozna zavisnost s druge strane. Iskustvo, kao i sve naše projekcije, pokazuju da bi devalvacija u tim uvjetima dovela do rasta inflacije, kao i značajnog kvarenja portfelja kredita banaka, budući da valutna klauzula prenosi tečajni rizik kredita na zajmoprimce. Banke zauzvrat preuzimaju kreditni rizik, odnosno rizik da zbog promjene tečaja zajmoprimci neće biti u stanju servisirati svoje ugovorne obveze prema banci.

Time je sudbina banaka vezana uz sudbinu zajmoprimaca. Iz tog razloga, devalvacija u hrvatskim uvjetima, dakle, zbog visoke razine štednje u eurima i posljedične valutne klauzule u ugovorima o kreditima, djeluje i prorecesijski. Naime, povećavajući zaduženost države i poduzeća, kao sektora, te dijela stanovništva (koje ima kredite), ona smanjuje potrošnju, a time i rast BDP-a, povećava rast cijena, ugrožava stabilnost bankovnog sustava i povećava rizik odljeva kapitala iz zemlje. Nije na odmet reći ni to da bi devalvacija najviše pogodila najsiromašniji zaduženi dio pučanstva, povećavajući mu teret otplate duga disproporcionalno u odnosu na one bogatije.

U vrijeme ovakvih kriza centralne banke ruše kamate i puštaju dodatnu likvidnost da bi potaknule rast. Gdje je zapelo kod nas?

Nije zapelo kod kreiranja likvidnosti, mi smo djelovali snažno kontraciklički. Zapelo je više-manje ondje gdje i drugdje. Mi smo, kao i neke druge središnje banke, kreirali visoku i deviznu i kunsku likvidnost de facto po kamati od nula posto, spuštajući stopu obvezne rezerve, ukidajući graničnu obveznu pričuvu, smanjujući minimalno potrebnu deviznu likvidnost itd. Nisu sve središnje banke mogle reagirati na isti takav način, zbog različitih ograničenja.

Mi smo kreirali situaciju u kojoj postoji permanentni strukturni višak likvidnosti u sustavu. Time smo djelomično potaknuli kreditni rast, odnosno spriječili kreditni lom na početku krize. Međutim, mi smo trenutačno već u četvrtoj godini recesije, prošle godine stagnacije, u tijeku je proces razduživanja i kreditni rast smanjuje se iako bankovni sustav raspolaže velikim viškom likvidnosti, trenutačno u visini 7-8 milijardi kuna.

Kad gledate deset, petnaest godina unatrag što biste, na primjer, izbjegli da je to moguće? Možda prodaju banaka strancima? Inzistiranje na stabilnom tečaju koji je pogodovao uvoznicima, a sputavao izvoz?

U prvome nisam sudjelovao, ali ništa ne pokazuje da su banke u hrvatskom vlasništvu na ikoji način bile efikasnije i poticajnije za gospodarstvo nego one u stranom. To područje mi je vrlo dobro poznato, budući da sam objavljivao istraživanja na tu temu ovdje i u inozemstvu. Što se politike tečaja tiče, ona je determinirana ponajprije financijskom i makroekonomskom stabilnošću u uvjetima visoke euroizacije, a ne uvoznicima i izvoznicima.

Na uvoz i izvoz utječe mnoštvo faktora, od kojih je tečaj samo jedan, a kako pokazuje većina suvremenih istraživanja, relativno manje važan faktor. S druge strane, na financijsku stabilnost u uvjetima vrlo visokog stupnja euroizacije domaćeg financijskog sustava, tečaj utječe dominantno.

Hoćete li se savjetovati s Rohatinskim o budućim potezima?

Uvijek ću vrlo rado razgovarati s njime o ekonomskoj situaciji općenito, kao i o monetarnoj politici.

Bilo je priča da bi HNB mogao financirati tzv. projektne obveznice i tako državi osigurati kapital za pojedine investicije. Kako vam se čini ta ideja, hoćete li kreditirati državu?

Prvi put čujem za takvo što, no uloga centralne banke nije da financira projektne obveznice.

Potrošači su na dobrom putu da dobiju spor protiv banaka zbog kredita u CHF i devizne klauzule. Kako gledate na mogućnost da uspiju u sporu? Treba li zabraniti deviznu klauzulu jer njome banke sav rizik prebacuju na potrošače koji su podvrgnuti i kamatnom i kreditnom riziku?

Sudski spor ne mogu komentirati. Što se devizne klauzule tiče, svjestan sam da je to pitanje sada na Ustavnom sudu, pa mogu samo ponoviti ono što sam prije govorio. Prvo, ukidanje devizne klauzule nije u ingerenciji HNB-a. Drugo, banka ne može sav rizik prebaciti na zajmoprimca jer banka, prebacivanjem tečajnog rizika, preuzima kreditni rizik, odnosno rizik otplate kredita, kao što se najbolje vidjelo upravo u slučaju švicarskog franka. Treće, deviznu klauzulu bilo bi lakše zabraniti da je u Hrvatskoj situacija poput one u, recimo, Mađarskoj gdje se malo štedi u stranoj valuti, a imate puno kredita u stranoj valuti. To je situacija takozvanog carry tradea, pri čemu banke profitiraju od jeftinijih izvora financiranja u stranoj valuti i relativno viših kamatnih stopa na kredite u toj valuti nego u domicilnoj zemlji. To dovodi do toga da je pasivna strana bilance banaka pretežito u domaćoj valuti, a aktivna u stranoj. U Hrvatskoj je, međutim, velika većina štednje u stranoj valuti, što je slučaj u vrlo malom broju zemalja i naslijeđe je još iz bivše Jugoslavije.

U toj situaciji zabrana valutne klauzule dovodi do velikog otvaranja valutne pozicije u bilanci banaka koju banke moraju zatvoriti hedgingom, odnosno osiguravanjem od tečajnog rizika. To, međutim, nije jednostavno ni besplatno, pogotovo ako sve banke moraju zatvoriti većinu otvorene valutne pozicije koja bi tako nastala. Ne vidim kako to ne bi povećalo cijenu kredita i/ili smanjilo ponudu kredita. Dok je u bankovnom sustavu gotovo 80 posto štednih i oročenih depozita u stranoj valuti, problem tečajnog rizika nije moguće eliminirati ni na koji način, pa ni administrativnim zabranama.

7-8 susreta s premijerom

Za godinu dana Hrvatska bi trebala biti punopravna članica EU. Što nas čeka? Hoće li se eurozona i euro raspasti prije nego što se to dogodi?

To nije ni u čijem interesu. Takvo što imalo bi vrlo teške ekonomske posljedice za EU i cijeli svijet, a i Hrvatska bi bila teško pogođena. Iako je svačiji interes da se takvo što ne dogodi, što smanjuje vjerojatnost takvog ishoda, eurozona je ta na kojoj je daleko najveća odgovornost. Odluke da se krene odlučno prema snažnijoj ekonomskoj, pa i političkoj integraciji eurozone teške su, no vremena nema puno. Iskreno se nadam da će cijela priča u eurozoni, u interesu svih nas, završiti prema onoj – što te ne ubije, ojača te.

Vaš će rad dodatno biti pod povećalom i zbog odnosa s Milanovićem. Jeste li prijatelji, je li prijateljstvo presudilo kod izbora između vas i Rohatinskog?

Prvo, kao nekome tko se godinama bori za neovisnost središnje banke, drago mi je da je svijest javnosti i politike u Hrvatskoj danas na toj razini da smatra potrebnim propitati odnos vladajućih s kandidatom za guvernera, odnosno može li to utjecati na neovisnost središnje banke. To je prvi put u hrvatskoj povijesti, naime, da se odnos kandidata za guvernera s predlagačem našao pod povećalom javnosti i iskreno mislim da je to vrlo dobro za razvoj kvalitetnog institucionalizma u Hrvatskoj. Bilo bi sjajno da to postane praksa. Isto tako, drago mi je da sam u Saboru dobio tako široku podršku i mislim da je to vrlo važno za monetarnu vlast, upravo zbog njezine neovisnosti.

Što se mog odnosa s premijerom Milanovićem tiče, mi smo se prvi put upoznali, ne sjećam se više točno, prije tri, možda dvije i pol godine. Generacijski smo bliski i imamo neke zajedničke prijatelje još iz zagrebačkih srednjoškolskih dana, iako se prije toga nismo osobno poznavali. Nakon upoznavanja, do trenutka prije mjesec dana kada se moje ime pojavilo kao ime mogućeg budućeg guvernera, mi smo se, sveukupno, u različitim situacijama, vidjeli možda sedam-osam puta. To je cijela povijest našeg poznavanja. Moram isto tako vrlo jasno reći da mi premijer nikada nije, čak ni na neizravan način, dao do znanja ikakve svoje preferencije oko vođenja monetarne politike, a kamoli da bi uvjetovao moj izbor ustupcima u vođenju monetarne politike.

Da je bilo i naznaka takvog odnosa, ja danas sigurno ne bih bio guverner.