Razgovarali smo s Ivanom Dominković Cecelja, odvjetnicom iz Odvjetničkog društva Bardek, Lisac, Mušec, Skoko Šarolić d.o.o. o trenutnom stanju i perspektivama hrvatskog tržišta električne energije te napose obnovljivih izvora energije.
TM: Recite nam ukratko, koje su Vaše kompetencije te na koji ste način povezani s tržištem električne energije?
IDC: Savjetujem klijente iz raznih energetskih grana, kako konvencionalnih tako i iz obnovljivih izvora energije i to od strukturiranja projekata, ishođenja dozvola do komunikacije s administrativnim tijelima. Od početka karijere vezana sam za energetski biznis, a također sam imala prilike steći iskustvo od kolega iz europskih ureda povezanih s CMS Reich Rohrwig Hainz GmbH s kojim imamo suradnju. Mogućnost razmjene ideja i iskustva s kolegama koji su već duže u Europskoj uniji pokazala se nezaobilaznom točkom pri pružanju cjelovite usluge našim klijentima. Naime, kroz tu suradnju stekli smo iskustvo u europskom pravu te stoga skori ulazak u Europsku uniju ne doživljavamo kao problematiku nego perspektivu za daljnju poslovnu afirmaciju.
TM: Tržište električne energije u Republici Hrvatskoj formalno je otvoreno 1.1.2008. godine. Kako komentirate sadašnje stvarno stanje te kakva je situacija u državama Europske unije?
IDC: Točna je Vaša konstatacija da se radi o formalnom otvaranju, tj. zakonski je omogućeno potrošačima da slobodno izaberu opskrbljivača električnom energijom. No u praksi je zbog nedostatne konkurencije na tržištu mogućnost potrošača ograničena. Obično volimo zaključiti kako su zemlje Europske unije miljama ispred nas u svakom pogledu, no zanimljivo je istraživanje provedeno od strane Europskog socijalnog i ekonomskog vijeća vezano za zacrtani cilj kojim bi se do 2014. godine trebalo postići efikasno interno energetsko tržište na kojem će svi potrošači moći slobodno birati opskrbljivača električnom energijom i plinom. Smatra se da bi jedinstveno tržište trebalo dovesti do pozitivnih efekata na cijene tih energenata i sustava koji bi slao dinamičke signale o potrebnim investicijama. Nažalost, ni na području Europske unije ovaj sustav nije u potpunosti zaživio. Na tržištima pojedinih zemalja članica pokazali su se neki rezultati u vidu fleksibilnosti te kompetitivnosti cijena koje su ublažile ukupan porast cijena uzrokovan rastom cijena primarnih energenata. Također pomak je uočljiv u korist oligopola, iako još uvijek državnih ili regionalnih, nasuprot prvotnih monopola. Da bi se na području opskrbe električnom energijom pojačala konkurentnost, potrebna je prisutnost dodatnih proizvođača, a tu nije zanemariva činjenica da je u osam od 27 zemalja članica 80% proizvodnje električne energije u rukama „tradicionalnih“ proizvođača.
TM: Kakva je investicijska klima na području proizvodnje električne energije iz OIE? Ističu li investitori na ovom području administrativne prepreke pri razvoju projekata?
IDC: Na području OIE, investitori tradicionalno najveći interes pokazuju za vjetroelektrane i sunčane elektrane. Tu su na prvom mjestu zamjerke na račun ograničenja mreže za prihvat vjetroelektrana te kvote kod sunčanih elektrana. Zamjerke su djelomično na mjestu, ali ne može se reći da se na tome ne radi - primjerice nakon izmjene tarife u 2012. godini, još je dvaput promijenjena kako bi se investitorima olakšalo davanje bankarske garancije. Promjena kriterija za priključenje vjetroelektrana te javna objava kvota za sunčane elektrane bile su dobar pomak naprijed, ali nedostaju dva momenta da bi napredak bio osjetniji, a to je uvažavanje temeljnog racija poslovanja - transparentnost i zadovoljavanje uvjeta za ishođenje financiranja. Kod vjetro i sunčanih elektrana nema financiranja dok nije zagarantiran priključak na mrežu, kod biomase nužno je da je opskrba biomasom osigurana. Sve su to rješivi problemi i primjećujem da se na tome i radi, ali još uvijek smo na razini reagiranja, i to ne prebrzog, na problem, umjesto da ga predviđamo i spriječimo.
TM: Spomenuli ste i nedostatak transparentnosti, što ste pod time mislili?
IDC: Transparentnost pri provođenju onoga što propisi omogućavaju. Brže donošenje odluke pa makar se ponekad pokazala lošom - primjerice pri ažuriranju liste vjetroelektrana koje ulaze u kvotu za priključak, ako su postavljeni rokovi investitorima za ispunjavanje kriterija toga se treba držati inače drugi investitori dobivaju dojam da se nekoga favorizira pa odustaju od investiranja.
TM: Čuje se mnogo prigovora na ograničenja i kvote, mislite li da će se iste morati povećati? Uzmimo samo primjerice cilj za vjetroelektrane iz Energetske Strategije koji iznosi 1200MW do 2020. godine.
IDC: Ako uzmemo u obzir da je u Republici Hrvatskoj vršna potrošnja cca. 3000 MW, a minimalna 1000 MW, nije teško zaključiti da se nešto mora promijeniti. Čak i da mreža bude unaprijeđena i da se time poveća kapacitet, mislim da će se ciljevi iz strategije morati smanjiti i svesti u realne okvire. Daljnjim izmjenama tarife može se jače poticati proizvodnja iz primjerice hidroelektrana koje osiguravaju stabilnost sustava i hrvatski su potencijal. Također, u prilog navedenom konzervativnom pristupu zakonodavca govori činjenica da treba učiti na tuđim greškama te se ne dovesti primjerice u situaciju da HROTE nema novaca za isplatu poticajnih cijena.
TM: Za kraj, recite nam što mislite što pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji donosi na području električne energije?
IDC: Kao i svaka promjena, ovisi kako se prema njoj postavimo. U slučaju sporog i neadekvatnog reagiranja, može nas jako skupo koštati. Pogledajmo slučaj susjedne nam Slovenije koja plaća visoke dnevne penale zbog neadekvatne implementacije direktiva vezanih za unutarnje energetsko tržište. S druge strane, otvara nam se tržište od preko 500 milijuna potrošača, implementirat ćemo propise koje su drugi već implementirali - dakle možemo koristiti njihova iskustva. Meni kao odvjetnici logičan pristup bio bi primijeniti znanje iz vođenja projekta, odnosno više se orijentirati na planiranje i pripremu, a rezultati kod implementacije su onda vidljivi sami po sebi.