Konditori na rast uvoza od 64 posto odgovaraju izvozom

- Bolja vremena ili dođu ili ne dođu, a mi ne možemo čekati. Po svemu sudeći, ova će godina biti prijelomna za konditorsku industriju, jer se čak pet konditorskih divova na domaćem, premalom tržištu nema gdje širiti. Opstat će stoga samo oni koji volumenom proizvodnje, kvalitetom i cijenom mogu konkurirati na inozemnom tržištu, a pritom sigurno ne mislim na tržište regije na kojemu se nitko, posluje li samo na tržištu od 20 milijuna ljudi, ne može zvati industrijom, kaže Krešimir Pajić, predsjednik uprave bjelovarskog Koestlina, koji posljednjih godina itekako radi na svom tehnološkom razvoju i izvoznoj strategiji.

I dok se domaće ionako prenapučeno konditorsko tržište sve teže nosi s konkurencijom izvana, pa uvoz konditorskih proizvoda u lanjskoj godini raste na 64,05 posto ukupne prodaje na hrvatskom tržištu, Koestlin, koji je zbog povećanog opsega posla i u lanjskoj krizi zaposlio 75 djelatnika te izvoz povećao 35 posto, i u 2010. je, već sad je sigurno, uhvatio dobar vjetar u leđa. Samo u siječnju tvrtka je zabilježila porast izvoza od 50 posto.

Nižu se novi unosni poslovi s Poljacima, Kinezima, a ovih dana potpisan je i ugovor s Britancima, koji prvi put imaju priliku kušati njihove kekse i vafle, a dugoročno su iznimno dobro tržište za konditore. U Hong Kongu su, čime se Pajić posebno ponosi, ušli u najveći tamošnji trgovački centar u kojemu su treći po udjelu keksa i vafla, tako da njegova tvrdnja kako su u inozemstvu poznatiji nego u Hrvatskoj, dok u regiji prodaju 10 puta više keksa i vafla i od Kraša, i ne zvuči toliko neskromno.

U slatkoj industriji keksa i čokolade najgorči nemar države

Baš zato što su pad domaće maloprodaje kompenzirali inozemnim poslovima, u Koestlinu, kaže on, ne osjećaju krizu poput nekih drugih branši. No kako izvoze stopostotni hrvatski proizvod od stopostotne hrvatske sirovine, koja je skuplja nego u EU, a tečajna politika umjesto domaćim finalistima najviše ide na ruku uvoznicima, koji konditorske proizvode iz zapadne Europe i BiH uvoze bez carine, posve je opravdano što konditori očekuju da im država to na neki način nadoknadi.

Da su gospodarski uvjeti normalni, danas bi se govorilo o jakoj i stabilnoj industriji - a ne samo o pojedinim uspješnim tvrtkama - koja nije u grču da se zbog nametnutih uvjeta na domaćem tržištu bori za opstanak.

- U 2009. prodaja konditorskih proizvoda na hrvatskom tržištu pala je za 3,6 posto, dok je ukupna proizvodnja, samo zahvaljujući povećanju prodaje na inozemnom tržištu za 9,6 posto, veća 1,5 posto, kaže Stipan Bilić, direktor Kondina. To, tvrdi on, najbolje govori kako konditorska industrija ima bolje uvjete poslovanja u inozemstvu, dok bi u slučaju isključive ovisnosti o poslovnoj okolini i općim društvenim uvjetima u Hrvatskoj, u kojima država pomaže samo one koji stalno traže pomoć, odavno propala i prestala postojati.

Dorina u nas još uvijek prodavanija od Milke

Unatoč žestokoj stranoj konkurenciji, Kraševa Dorina još je najprodavanija čokolada u Hrvatskoj, podaci su AC Nielsena. Među pet najprodavanijih brendova među slatkišima samo je još domaći Mikado, dok robne marke trgovaca na visokom, petome mjestu najbolje govore kako se domaći konditori teško nose s globalnom konkurencijom. Lani je na hrvatskom tržištu prodano čak 84.847 tona slatkiša, prema 50.000 tona prije dvadesetak godina. No, više od 40.000 tona tada su na hrvatskom tržištu prodavali domaći konditori Kraš, Zvečevo, Sloboda, Kandit..., dok im je s već gotovo udvostručenim uvozom lanjski udjel u ukupnoj prodaji iznosio 30-ak tisuća tona, što znači da je udjel domaćih konditora na vlastitom tržištu smanjen s nekadašnjih 80 posto na manje od 36 posto, dok je uvoz izvozom, koji je lani iznosio 116,1 mil. dolara ili 30,5 tisuća tona, pokriven 59,9 posto. Prodaja proizvoda proizvedenih izvan RH porasla je, pak ,s 20 posto na 64 posto, pri čemu bi se, prema riječima prokuristice Kraša Marice Vidaković, i te kako moglo povesti računa o njihovoj kvaliteti.

– Unutar ukupnog uvoza postoji značajan broj proizvoda proizvedenih po niskim cijenama i koji ne odgovaraju zahtjevima kvalitete, a nerijetko su na tržištu prisutni i s neodgovarajućim deklaracijama. Rješenje tog problema nelojalne konkurencije je pojačani rad nadležnih inspekcija na način na koji se to radi u razvijenim zemljama – kaže Vidaković.

- Vrijednost brenda tvornice te brenda robne marke pojedinog proizvođača najveća je vrijednost hrvatskoga gospodarstva, predstavlja njegov nacionalni identitet i čini nas prepoznatljivima. No, u Hrvatskoj, osim konditorske industrije, jedva da imamo još desetak domaćih proizvodnih brendova, tako da je sve izglednije da će konditorska industrija u kojoj se ozbiljnijom proizvodnjom bavi samo sedam proizvođača - Kraš, Kandit, Zvečevo, Cedevita, Koestlin, Karolina i u jednom dijelu Podravka - podijeliti sudbinu ostale prehrambene industrije - kaže Stipan Bilić, direktor Kondina.

Pali na svega 50 posto prijeratne proizvodnje

Proizvođači keksa, vafla, čokolade, bombona... u razvijenim zemljama u vrijednosti proizvodnje prehrambene industrije drže udjel od 11 do 14 posto, a u Hrvatskoj samo sedam do osam posto. To bi trebao biti znak da još ima prostora za razvoj i rast domaćih konditora, no zna li se da je sadašnja proizvodnja samo 50 posto proizvodnje od prije dvadeset godina, u najslađoj industriji stanje je i te kako gorko, najgorče od osamostaljenja Hrvatske, objašnjava Bilić.

– Uređenjem tržišta sirovina sustavno se upropaštava domaća konditorska industrija. Država je prije desetak godina ustrojila tržišnu zaštitu poljoprivrednih sirovina i poluproizvoda tako da su ti proizvodi za domaću industriju skuplji nego isti proizvodi na svjetskom tržištu. Naša konditorska industrija na domaćem tržištu mlijeko i mliječne masnoće plaća 20-30 posto skuplje nego što stoje na svjetskom tržištu, a slično je i s biljnim masnoćama i brašnom. Šećer, koji u vrijednosti sirovina čini 40-50 posto troška, domaće šećerane konditorskoj industriji naplaćuju 4,50 do 5 kn/kg, a sve do kraja 2009. cijena šećera na svjetskom tržištu bila je 2 do 2,50 kuna. Stoga nije teško izračunati da samo na skupljem šećeru konditori godišnje izgube više od 60 milijuna kuna, a još toliko i ostala prehrambena industrija, što najbolje govori kako država probleme s poljoprivrede, koja nije konkurentna, prebacuje na konditorsku industriju.

Koliko je uređenost domaćeg tržišta usmjerena protiv domaće industrije, govori i to što je 2008. u RH uvezeno 56.000 tona konditorskih proizvoda, od kojih je država 24.000 oslobodila plaćanja carina. U tim uvezenim konditorskim proizvodima, oslobođenim carine, ugrađeno je pak 10-12 tisuća tona šećera, kojima država, znači, osigurava nelojalnu konkurenciju domaćoj industriji na domaćem tržištu, koja k tome, na vlastitom tržištu nabavlja skupu sirovinu - otkupljuje, naime, čak 10 posto ukupne hrvatske proizvodnje mlijeka (oko 50 mil. litara godišnje), 33 tisuće tona šećera, 20 tisuća tona brašna, 3 tisuće tona biljnih masnoća... U razvijenim zemljama, u pravilu, domaća konditorska industrija podmiruje oko 70% potreba vlastitog tržišta, a 30 posto podmiruje se iz uvoza, dok je kod nas situacija obrnuta, na što, uza skupe sirovine, još pogubnije utječe monopol trgovaca, smatra Bilić.

Trgovci preferiraju uvoznu čokoladu i kekse?

 – Trgovci od domaćih konditora traže rabat od 30 do 35 posto, dok u EU on iznosi svega jedan do tri posto. Zbog toga i hrvatski konditori cijenu moraju povećati 30 do 35 posto, što poskupljuje cijenu proizvoda, a ništa od nje nisu prihodovali. Trgovci pak na tu cijenu zaračunavaju dodatnih 20 do 25 posto vlastite marže, a ni to nije kraj davanjima budući da uz rok plaćanja od 4 do 6 mjeseci od isporuke robe konditor i kašnjenje plaćanja mora zaračunati cijenu, što mu još više umanjuje konkurentnost – tvrdi Bilić.

Naspram hrvatske priče, “uvozna” se plaća avansom. Inozemni konditor lišen je svake brige oko naplate, pa proizvodima može još spustiti cijenu, dok domaći trgovci na istim ekonomskim osnovama, kao kod uvoza, uvode trgovačke robne marke na koje ne zaračunavaju rabat, a njihovu proizvodnju financiraju novcem domaćih konditora. To nije ništa drugo nego svjesno i organizirano upropaštavanje konditora i ostale prehrambene industrije, kaže Bilić, uvjeren da je konditorska industrija iscrpila sve “unutarnje rezerve”. I on i Marica Vidaković slažu se da se uz nekoliko konkretnih mjera Vlade mogu urediti odnosi na domaćem prehrambenom tržištu, pogotovo po pitanju šećera koji trenutačno izaziva najveći poremećaj, kako unutar konditorske industrije, koja godišnje proizvede keksa, čokolade i ostalih slatkiša za 2 milijarde kuna, tako i cjelokupne prehrambene industrije.

– Osim što je najveći potrošač, konditorska industrija je preko svojih proizvoda i najveći izvoznik šećera, u čemu ga sputava visoka cijena domaćeg šećera koja je kulminirala u 2009. No, kvalitetnom suradnjom konditorske industrije s domaćim šećeranama ostvarili bi se sinergijski efekti zahvaljujući kojima bi se, u obostranom interesu, ostvarilo povećanje proizvodnje i plasmana šećera na domaćem tržištu i u izvozu – smatra M. Vidaković.

Kao da im nije dosta “slatkih” problema, u proizvodnji kakao proizvoda dodatne probleme stvara i cijena kakaovca, koja je na svjetskim burzama najviša u zadnjih 25 godina.