Maletićeva četiri scenarija - zadnja šansa državnog poduzetništva

Najpodcjenjenija informacija u silnim količinama napisa o najemotivnijem rebalansu proračuna u hrvatskoj povijesti ona je da je ministar Ivan Šuker pod silnim pritiscima sa svih strana nekako uspio pronaći 450 milijuna kuna za nužnu dokapitalizaciju Hrvatske poštanske banke. Taj potez vjerojatno je jedan od najhrabrijih poteza vlade Jadranke Kosor te dokaz kako i u ovakvoj HDZ-ovoj vladi upravljanje proračunom nije isključivo motivirano željom za političkim opstankom nego i nekim čvrstim principima.

Ukratko, ministar Šuker mogao je u teškoj kriznoj situaciji donijeti odluku da za jako malo novca ili proda HPB nekoj od zainteresiranih većih hrvatskih banaka (navodno je SocGen bila vrlo zagrijana) ili da u vlasničku strukturu pusti EBRD za također malo novca. Dobro upućeni, naime, tvrde da je nakon relativno kratkog due diligencea u HPB-u EBRD napravio, blago rečeno, mizernu procjenu vrijednosti kapitala banke te je u želji da stekne 25 posto dionica HPB-a tražio ugovaranje izlazne strategije (vjerojatno bi se to dogodilo u roku od pet godina) koja će gurnuti HPB u punu privatizaciju.

Osamljen

Šuker bi vjerojatno za prodaju HPB-a dobio i potporu sindikata, jer bi im mogao prodati priču da im je tako spasio plaće, a i punu potporu stručnih krugova. Podsjetimo samo da su tri od četiri premijerkina savjetnika poznata kao gorljivi pobornici privatizacije, a neki je, poput Škegre, čak smatraju glavnim lijekom svih gospodarskih problema. Ukratko, pravo je čudo da tijekom dramatičnih pregovora s EBRD-om ili diskretnih razgovora s drugim zainteresiranim bankama HPB nije privatiziran u potpuno krivom trenutku i doslovno za sitniš. Iznenađenje je to veće jer je u desecima novinskih tekstova HPB s pravom istican kao konačni dokaz da se u Hrvatskoj država više uopće ne treba pokušavati igrati vlasnika bilo čega jer je sve čega se dotakla uspjela upropastiti.

Katastrofalni kadrovski izbor vlade premijera Sanadera u liku Josipa Protege, jednog od najneodgovornijih bankara u hrvatskoj povijesti, doveo je do toga da je u 2009. godini udio kredita s kašnjenjem duljim od 90 dana dosegao zastrašujućih 18 posto! Lista neodgovorno odobrenih enormnih kredita u HPB-u zaista je bila tragikomična – stotine milijuna kuna ulupane su u potpuno nerealne projekte – i svatko nakon Protegine ere mogao je samo zaključiti da državu kao neodgovornog vlasnika treba potjerati iz HPB-a.

A onda se dogodilo čudo! Netko je u HPB doveo čovjeka s izuzetnim iskustvom centralnog bankarstva, ali i kraćim iskustvom poslovnog bankarstva. Čedo Maletić, čovjek koji je na svojim leđima kao mladić iznio izgradnju sustava nadzora i kontrole banaka u najtežim godinama te koji je izgurao korjenitu reformu sustava platnog prometa, jedan je od rijetkih primjera da se u veliku državnu kompaniju dovodi vrhunski stručnjak, a ne netko s odgovarajućim političkim pedigreom. I od toga trenutka, kad je Maletić počeo dramatično povećavati rezervacije za loše plasmane i priznavati enormne gubitke, bilo je jasno da priča o ambicioznoj državnoj banci ipak ima smisla, ali su se svi kladili da će Maletić banku pripremiti za hitru privatizaciju.

Iznenađenje

Međutim, ovih dana Maletić je sve iznenadio prezentacijom Strateškog scenarija razvoja HPB-a 2010.-2014., a u kojem je državu doveo u ulogu odgovornog vlasnika. Iako u osnovi Maletić u tom scenariju očekuje dodatna ulaganja poreznih obveznika, taj strateški scenarij najuvjerljiviji je dokument pristigao iz bilo koje hrvatske državne i javne tvrtke, a u kojem se stručno secira stanje i nude rješenja. Nijedna državna ili javna tvrtka do sada nije ponudila takvu podlogu za donošenje vlasničkih odluka.

U osnovi, podsjetimo, Maletić državi predlaže dva scenarija. Jedan je obrana stečenih pozicija, a drugi ima tri podvarijante – lagani rast tržišnog udjela od 0,1 postotnih bodova godišnje, brzi rast koji će omogućiti stjecanje 5-postotnog tržišnog udjela u 2014. godini, te još agresivniji rast koji bi HPB izgurao na 6 posto tržišnog udjela. U svakom od ta četiri scenarija dana je analiza nužnih vlasničkih ulaganja (kreću se od 1,5 do 3,5 milijardi kuna do 2014. novog kapitala) i razrađen je svaki detalj: od nužnih akrobacija koje čekaju HPB, kao što je pretvaranja hibridnog kapitala, preko optimiranja dopunskog i jamstvenog kapitala i analize rizika pojedine opcije, do vizije razvoja tržišne situacije.

Zaključno je ta Maletićeva strategija ponudila analizu četiriju varijanti vlasničke konsolidacije s jasno opisanim prednostima i nedostacima svake opcije. Poruka je jasna: sve je u igri, ali nema hitne prodaje. Čak i ako se HPB na kraju privatizira u roku od dvije do pet godina, sasvim je sigurno da će ovakva ozbiljna analiza hrvatskim poreznim obveznicima uštedjeti velik novac. Sigurno je da će banka mogućem strateškom partneru ili na IPO-u za 2-5 godina vrijediti barem nekoliko puta više nego sada. Prihvaćanje jednog od Maletićevih scenarija zadnja je šansa hrvatskog državnog poduzetništva.