Svako malo Aluminij d.d. Mostar postaje vrućom temom političkih i medijskih kuloara. Osim što se bavi strateškom proizvodnjom jedne od najtraženijih sirovinskih baza te što se stalno lome politička koplja oko toga industrijskog diva, malo se drugoga zapravo zna. O problemima s kojima se susreo i s kojima se i danas susreće te o tomu kako vidi daljnju budućnost Aluminija, razgovarali smo s prvim čovjekom Društva Mariom Gadžićem.
Prošla je godina dana otkako ste na mjestu direktora Aluminija d.d. Mostar. Što ste zatekli u rujnu prošle godine kada ste došli na čelo Aluminija?
- Položaj predsjednika uprave u bilo kojemu poduzeću uvijek je izazov. Ipak, moram priznati kako je poslovna situacija u kojoj se u tomu trenutku nalazio Aluminij zaista bila krizna i gotovo bezizlazna. Premda se tvrtka bavi strateški iznimno važnom proizvodnjom primarnoga aluminija te za takav oblik tržište kontinuirano postoji, Aluminij se borio s gubicima, stalnim nedostatkom novčanih sredstava te stalnom borbom da ipak isplatimo plaće. Gubitak veći od 43,5 milijuna KM obilježio je kraj 2016. godine. U rujnu prošle godine, ova je Uprava zatekla blokirane račune od strane vjerovnika koje smo u kratkomu vremenu uspjeli deblokirati te smo u kontinuitetu u svakodnevnom riziku od novih blokada, a uslijed velikoga iznosa ukupnih dugovanja prema brojnim vjerovnicima. Istodobno smo zatekli i nepravičan odnos prema dobavljačima, pa smo imali situacije da su obveze prema pojedinim dobavljačima uredno ispunjavane, a obveze prema strateškim dobavljačima nisu te su, prirodno, oni krenuli tražiti pravdu posredstvom sudova. Proizvodnja je bila ozbiljno podinvestirana te je samim time i produktivnost bila iznimno niska. Cijela situacija upućivala je na nepostojanje ozbiljnoga upravljanja i odgovornoga donošenja poslovnih odluka. Realno, prvih šest mjeseci radili smo u okruženju ozbiljne krize. Veliki je to teret odgovornosti uzmemo li u obzir da Aluminij nosi gospodarstvo ne samo ove regije nego značajno utječe na gospodarstvo cijele BiH, ali i južne Hrvatske. O Aluminiju, izravno i neizravno, ovisi više od 40.000 ljudi, a naš ukupan godišnji prihod, sa svim povezanim poduzećima u BiH i u RH, sudjeluje u BDP-u ovih dviju zemalja s oko milijardu eura, što je ogroman utjecaj na njihova ukupna gospodarstva.
Dugovanja Aluminija bila su tolika da je u pitanje došlo cjelokupno poslovanje. Jednostavno rečeno, kupovali ste, a niste plaćali. Koji su najveći dugovi i obveze Aluminija?
- Dugovi Aluminija bili su i još su uvijek iznimno visoki. Mi smo, zasad, dobili samo prvo poluvrijeme. Elektroprivredi HZ HB Aluminij, prema knjigama, duguje više od 185 milijuna KM i to je također dugovanje koje je nastalo temeljem nepovoljnih i nepromišljenih dugoročnih ugovora prethodnih uprava. Uslijed tih loših dugoročnih ugovora i nepravičnog te poslovno nelogičnog odnosa prema dobavljačima, Aluminij je stjeran u kut. Premda smo uspjeli, u prvih šest mjeseci rada ove Uprave, stabilizirati stanje, to je kratkog daha. Mi kontinuirano imamo negativan novčani tok zbog kojeg smo u stalnoj opasnosti da ćemo ostati bez strateških sirovinskih baza, o kojima nam ovisi kontinuitet proizvodnje i poslovanja. Aluminij, nažalost, danas ima više od 250 milijuna KM dugovanja, i to prema Elektroprivredi HZ HB (koja nam je i najveći vjerovnik) i prema nizu drugih dobavljača i financijskih institucija. Izgubili smo i bitan spor koji je pokrenuo naš najveći dobavljač petrol-koksa američka tvrtka Rain CII. Oni, premda strateški dobavljač, nisu bili tretirani u skladu s tim, a što je značilo da im obveze nisu redovito izmirivane. Tijekom godina izgubili su strpljenje i pokrenuli spor za naplatu potraživanja u visini iznad 11 milijuna američkih dolara. Posredstvom PPD-a taj smo spor uspješno riješili, a da su krenuli u naplatu, za što su imali i pravomoćnu dokumentaciju, Aluminij danas ne bi postojao!
Kažete kako Aluminij ima negativan novčani tok i da zapravo teško održavate poslovanje. Kako onda rješavate svoje potrebe za glinicom, električnom energijom i petrol-koksom?
- Glencore nam je jedan od najvažnijih i dobavljača i kupaca. Ugovor s njima podrazumijeva određeni limit za financiranje, dobavljaju nam glinicu, a preuzimaju oko 50% proizvedenoga metala. Glencore je američko-švicarska multinacionalna tvrtka, jedna od najvećih u svijetu, koja ima primat u trgovanju burzovnim robama. Bitno je napomenuti kako Aluminij izravno izvozi 70% svoje robe, a neizravno (preko domaćih kupaca koji izvoze naš prerađeni metal) čak više od 95% ukupne proizvodnje, što nas čini najvećim izvoznikom u vanjskotrgovinskoj bilanci BiH. Najveći izazov u poslovanju Aluminija jest osiguranje isporuke električne energije zbog naše financijske situacije. Od 1. siječnja 2017. godine bili smo “primorani” promijeniti dugogodišnjega opskrbljivača električnom energijom te smo morali izići na slobodno tržište i snalaziti se za kupnju, sukladno kvaliteti boniteta koji posjedujemo. Zbog nepostojanja boniteta, uspjeli smo sklopiti ugovor za nabavu el. energije isključivo uz pomoć jamstva i položenih instrumenata osiguranja od PPD-a BiH. U ovom trenutku Aluminij električnu energiju nabavlja na slobodnom tržištu, za što je potrebno posjedovanje brojnih licencija od neovisnoga operatera, osiguranje jamstava prema regulatoru te jamstava prema opskrbljivaču, za što Aluminij trenutačno nema kapacitet ni bonitet. Odlukom najviših tijela tvorničkog upravljanja, PPD BiH preuzeo je opskrbu električnom energijom Aluminija. Nadalje, PPD je relaksirao i doprinio dodatnoj likvidnosti Društva sklopivši ugovorni odnos za nabavu sirovine petrol-koksa, gdje nam je omogućena odgoda plaćanja od 60 dana, što nikada prije nije bio slučaj. Petrol-koks tako nabavljamo od Rain CII, ali posredstvom tvrtke iz grupacije PPD, koja koks plaća avansno, a nama ga prodaje uz odgodu plaćanja. Važno je razumjeti kako se Aluminij stalno nalazi u rascjepu između cijena glinice, el. energije, petrol-koksa i primarnoga aluminija. Kako se vlasnici i prethodne uprave godinama nisu proaktivno bavili Aluminijem, tako smo danas u situaciji stalnoga nedostatka operativnoga kapitala za redovito poslovanje, što je pogubno. Primjerice, mi smo prvih šest mjeseci 2017. imali povoljan utjecaj cijena aluminija na svjetskomu tržištu i njihov dobar odnos s cijenom električne energije, pa smo ostvarili pozitivnu EBITDA za to razdoblje. Međutim, uslijed nepovoljnih klimatskih faktora te promjene cijene ugljena, cijena el. energije drastično je porasla u trećemu tromjesečju, s naznakom da neće biti ništa bolje ni u četvrtom tromjesečju, pa sada Aluminij, nažalost, bilježi mjesečni operativni gubitak u visini od oko 3 milijuna KM. Uz sve to, uz visoke cijene mrežarina (oko 22 milijuna KM godišnje) i poskupljenje naknada za OIE (3 milijuna KM godišnje) doveden je u pitanje naš pozitivan rezultat tekuće poslovne godine!
Elektroprivreda HZ HB je najveći vjerovnik. Imate li inicijativu za zatvaranje tih obveza i može li Aluminij uopće vratiti taj dug?
- Točno. Više od dvije trećine ukupnih dugovanja Aluminija čini dug za električnu energiju prema Elektroprivredi HZ HB. Od neovisnog financijskog revizora (KPMG) zatražena je analiza toga dugovanja, kao i prijedlog njegova zatvaranja i taj je dokument dostavljen Elektroprivredi HZ HB, a s njim je upoznat i Aluminij. Analiza je pokazala kako Aluminij ne može otplatiti taj dug iz poslovanja te da vrijednost toga dugovanja, uzimajući u obzir otplatnu moć Aluminija, nije onolika kolika je u knjigama, nego da taj dug vrijedni višestruko manje, što je i možebitna strategija da navedeno dugovanje bude prodano po diskontnoj vrijednosti trećoj strani. Dugovanje, samo po sebi, nije jedini problem, problem je u činjenici da nužna dokapitalizacija Aluminija neće naići na interes potencijalnih investitora dok je god Elektroprivreda HZ HB naš najveći vjerovnik.
Spominjete dokapitalizaciju. Zašto smatrate da bi to bilo rješenje?
- Zbog godinama akumuliranih gubitaka, Aluminij se nalazi u svojevrsnom defaultu (plaća tekuće obveze, a stare obveze djelomično podmiruje ovisno o raspoloživim sredstvima), ima negativan rejting kod banaka te nije u mogućnosti osigurati jamstva za nabavu sirovina. Na kraju ove godine akumulirani će gubitak premašiti iznos temeljnoga kapitala pa, da budemo iskreni do kraja, adekvatnost kapitala ozbiljno je upitna. Uzimajući u obzir sve te okolnosti, dokapitalizacija je apsolutno nužna, i to ne danas, nego jučer! Na tom tragu pripremamo slanje opsežne dokumentacije i poziva svim vlasnicima za započinjanje procesa dokapitalizacije Društva. Državi bi to moralo biti u interesu, jednako kao i lokalnoj zajednici i našim vjerovnicima.
Postojali su ozbiljni problemi i s Glencoreom, dobavljačem glinice, ali i glavnim kupcem svog metala. Kakva je sada situacija s njima? Sad je i PPD jedan od vaših ozbiljnih kupaca. Kako je uopće došlo do toga?
- S Glencoreom smo bili u sličnoj situaciji kao i s Rainom CII. Okolnosti su, doduše, bile drukčije, s obzirom na to da smo s Glencoreom imali dogovoren robni kredit, tako da su bili u poziciji i dobavljača i kupca. Glencore i danas od nas uzima oko 50% ukupne proizvodnje, a PPD BiH, primjerice, oko 20% proizvedenoga aluminija. PPD BiH je, prije godinu dana, kada smo se našli u realno bezizlaznoj situaciji, odigrao značajnu ulogu jer je, zahvaljujući njihovu angažmanu, poboljšan novčani tok, sanirani su neki ozbiljni problemi, poput dugovanja prema Rainu CII, ali i pokrenut je nužan investicijski ciklus u proizvodnju. Suradnja s PPD-om BiH omogućila nam je nužna ulaganja u povećanje proizvodnih kapaciteta i smanjivanje troškova proizvodnje, kroz ulaganje u nove elektrolitičke ćelije ili u infrastrukturu za korištenje LPG-a. Sve te projekte financira PPD BiH! Obnovom ćelija povećat ćemo proizvodnju elektrolitičkoga metala, povećati učinkovitost iskorištenja ključnog resursa (struje), čime ćemo automatski smanjiti utjecaj fiksnih troškova na profitabilnost poslovanja. Zahvaljujući tim aktivnostima, Aluminijeva ukupna poslovna pozicija je poboljšana, pa je i Glencore odlučio uzvratiti povjerenjem u Aluminij. Inozemne tvrtke, Glencore International AG i grupacija PPD, dale su povjerenje Aluminiju, poglavito PPD te kroz ugovorne odnose u cijelosti podržavaju i financiraju poslovanje Aluminija, bez čega sada uopće ne bismo mogli opstati. Bili bismo sretni kada bi i domaći vjerovnici, kao i vlasnici, uzvratili takvim povjerenjem prema Aluminiju, što bi nam bilo dodatna snaga na putu stabilizacije i oporavka.
Kako se uopće PPD našao u ovoj priči?
- Aluminijevo neredovito zatvaranje obveza prouzročilo je negativan utjecaj i na poslovanje Luke Ploče, u čijemu ukupnom prometu sudjelujemo s čak 18%, a njihov najveći pojedinačni vlasnik je tvrtka PPD koja ima svoju tvrtku i u BiH (PPD BiH). Uspješan Aluminij znači i veći promet te, naravno, profit za Luku Ploče, uz razvoj gospodarstva tog kraja, pa postoji značajan interes PPD-a za širenje suradnje s Aluminijem. Zbog bezizlazne situacije s Rainom CII i općih financijskih problema, pokušavali smo pronaći nove mogućnosti nabave strateških sirovina i energenata te je PPD pokazao zanimanje za rješavanje te situacije, ali i razumijevanje što Aluminij znači za gospodarstvo šire regije. Upravo je to rezultiralo nizom zaista hrabrih poslovnih poteza koji su omogućili stabiliziranje poslovanja Aluminija u proteklih godinu dana. PPD BiH otklonio je opasnost ovrhe Raina CII te uspio diskontirati nastalo dugovanje, što je u tomu trenutku bila presudna okolnost za poboljšanje opće situacije u Aluminiju. Sve su te aktivnosti omogućile ozbiljan proces restrukturiranja poslovanja Aluminija, a rezultati koje smo postigli tek su nam osigurali preživljavanje, međutim, ovakva je situacija dugoročno neodrživa.
Koji su koraci nužni kako bi se osigurala održivost koju toliko često spominjete? Dokapitalizacija ili?
- Nije samo dokapitalizacija. Četiri su ključna područja na kojima jedino vlasnici Aluminija, u prvom redu Vlada FBiH, mogu i moraju napraviti promjene: carinska politika, cijena prijenosa električne energije, rješavanje duga prema Elektroprivredi HZ HB i dokapitalizacija Aluminija. Dokapitalizacija je nužna ne samo zbog osiguravanja svježega kapitala nego i što je ona preduvjet za temeljito i nužno restrukturiranje. Mi se danas borimo s ozbiljnim konkurentima koji imaju mnogo uspješnije industrijske pokazatelje od Aluminijevih. Restrukturiranjem bismo morali redefinirati način upravljanja varijabilnim troškovima te utjecati na usklađivanje svih troškova po toni proizvedenoga metala, sa standardima u industriji.
Možete li malo objasniti probleme s carinskom politikom i troškovima prijenosa električne energije?
- Carina iznosi 4,5% ukupne cijene uvezenoga nelegiranoga metala izvan EU i zemalja potpisnica CEFTA-e, a u brojkama to trenutačno iznosi 90 do 100 USD/t kupljenoga nelegiranog metala. Treba uzeti u obzir da Aluminij godišnje pretopi više od 30.000 t nelegiranoga metala, čime dolazimo do dodatnoga, a nepotrebnoga troška od oko tri milijuna američkih dolara. Ovakva carinska politika na robu koju u BiH uvozimo samo mi, izravna je šteta Aluminiju jer nas onemogućava povećati svoj proizvodni kapacitet. Težak financijski teret su nam i troškovi prijenosa električne energije. Danas Aluminij plaća naknadu za prijenos uključivo i NOS i naknadu za OIE u visini od 7,23 eura/MWh, a planiramo povećati svoje proizvodne kapacitete za oko 25%, čime će biti izravno povećana i potrošnja električne energije (dakle i prihod prijenosne mreže i NOS BiH). Kako bismo održali konkurentnost na globalnom tržištu, presudno je smanjivanje mrežnih naknada za kupce na prijenosnoj mreži. Za Aluminij postojeće cijene u odnosu na količine koje mi svakodnevno trošimo znače ogromni teret koji postaje neizdrživ. U zemljama EU, primjerice, postoje zakonska rješenja koja omogućavaju sustav potpora ovakvoj industriji, recimo u Njemačkoj. Bitno je istaknuti kako je el. energija najbitnija sirovina u proizvodnom procesu Aluminija i kako je Aluminij najveći pojedinačni potrošač struje u cijeloj JI Europi (trošimo 18,5% ukupne potrošnje u BiH). U elektroenergetskom sustavu najvažnija smo karika jer ravnomjernom potrošnjom stabilizirano ukupnu mrežu, što nas čini poželjnim potrošačem, upravo zbog ogromnih ušteda koje stvaramo stabiliziranjem mreže. Međutim, regulator nas ne promatra na taj način, nego kao običnoga potrošača kojega uporno opterećuje brojnim dopunskim naknadama koje nam izravno ugrožavaju dugoročnu opstojnost.
Očito je stanje u kojemu se nalazi Aluminij iznimno složeno. Što biste definirali kao prioritet rješavanja?
- Ova je Uprava učinila ogromne napore kako bi stabilizirala i održala poslovanje. Uz sve ove spomenute izazove i terete, i država bi se morala odrediti o tome što želi od Aluminija i na koji način će to postići. U široj smo regiji jedina ovakva tvornica i javnost mora znati kako imamo sudbinski značaj za ukupno gospodarstvo i ekonomsko-socijalnu stabilnost države. O nama ovise brojni prerađivači i drugi kooperanti, željeznice, autoprijevoznici…, koji bi, našim nestankom, prestali s radom, a samim time prestali i zapošljavati te doprinositi razvoju BiH. Aluminij je još uvijek na putu stabilizacije, ali daleko od održivosti. Rješavanje dugovanja prema Elektroprivredi HZ HB, dugoročno osiguravanje likvidnosti i proizvodnje te konkurentnosti kroz rješavanje carinskih pitanja ili dodatnih naknada koje plaćamo, pitanja su za vlasnika, odnosno za Vladu FBiH. Dokapitalizacija, restrukturiranje u cilju jačanja konkurentnosti Aluminija te neki oblik intenzivnijeg uključivanja države kroz razvojnu banku ili pronalazak strateškog partnera nužni su koraci kako bi Aluminij u konačnici postao i održivim. Aluminij nužno treba svježi kapital kako bi u cijelosti restrukturirao svoje poslovanje te zadržao položaj ključnog pokretača razvitka BiH u cjelini.