Piše Fran Petrinović, student Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i član Financijskog kluba
Hrvatsku već više od 5 godina prati trend negativnog salda migracije - znači da više ljudi odlazi iz zemlje nego dolazi. Uz to, prati nas i trend starenja stanovništva, sve se manje ljudi rađa, a živi se sve duže. Prema projekcijama Državnog zavoda za statistiku, ukupan broj stanovnika mogao bi pasti na svega 3 milijuna do 2051. godine, ako se trendovi nastave. Pritom, nezaposlenost je visoka, pogotovo među mladima.
Pogledamo li južnije, Grčkoj prijeti najveći odljev mozgova u povijesti. Od početka financijske krize do danas Grčku je napustilo više od 200.000 stanovnika, mahom obrazovanih ljudi, profesionalaca. Naime, prema istraživanju Europskog sveučilišnog instituta, 89% Grka koji su napustili zemlju imali su sveučilišnu diplomu. Hrvatsku je u tom razdoblju napustilo nešto više od 60.000 stanovnika prema evidenciji statističkog zavoda. Trećinu emigranata čine mlađi od 30 (njih više od 18 tisuća), a oni su najpotrebniji Hrvatskoj. Iako nema precizne službene statistike o obrazovnoj i strukovnoj strukturi mladih koji su odselili, postoji bojazan da ona nije puno drugačija od primjera Grčke.
Što ih privlači u inozemstvu
Koliko ima mladih osoba koje odlaze, toliko ima i različitih priča zašto su se na to odlučili. Još je 1932. nobelovac John Hicks zaključio da su glavni razlozi za iseljavanje “razlike u neto ekonomskim prednostima, odnosno prvenstveno razlike u plaćama”. Iako mladi tek ulaze na tržište rada, uvelike su svjesni makroekonomskih događanja i mogu pretpostaviti kakva ih budućnost gdje čeka. Ekonomskim rječnikom rečeno, oni odmjeravaju vrijednost poslovnih mogućnosti na različitim tržištima, oduzimaju trošak preseljenja te biraju opciju koja maksimizira neto sadašnju vrijednost njihovih budućih prihoda. Ukratko, gledaju gdje mogu više zaraditi i ako trošak preseljenja nije previsok odlučuju se na odlazak. Naravno, u praksi nije sve tako jednostavno.
Mladi nisu pod tolikim teretom brige za egzistenciju jer većina još nema vlastite obitelji. Uz to, otvoreni su različitim djelatnostima i tržištima. Većina onih koji odlaze u inozemstvo raditi ili studirati ne navode novac kao najveći prioritet. Puno bitniji su im osobni i profesionalni razvoj i ispunjavanje vlastitih životnih ambicija. Žele studirati na najboljim svjetskim sveučilištima, pokretati start-up kompanije i raditi u velikim gradovima koji pružaju beskonačne mogućnosti. Umjesto na europskoj periferiji, žele biti u centru svjetskih događanja gdje se kroji budućnost našeg planeta.
Kako bi dobili bolji uvid u njihove stavove, prenosimo izjave onih koji su trenutno u inozemstvu ili planiraju otići. Saznanja iz razgovora s njima ne mogu se iščitati ni iz kakvog popisa i statističkog pregleda. Same brojke upućuju na trend odlaska, dok stvarni razlozi govore punu priču.
Beč, Zürich, Kina...
Leopold, odličan student Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, odlazi raditi u Beč kao financijski konzultant. Smatra da je u Hrvatskoj „premalo mogućnosti za napredovanje i profesionalni razvoj na visokoj razini“. Naravno, uz profesionalni razvoj, Beč nudi za isti posao puno veće plaće nego Zagreb. Slično je razmišljao i Sandi, student Fakulteta elektrotehnike i računalstva, kada se uputio na praksu u Googleov ured u Zürichu. Na pitanje o razlozima odlaska odgovara provokativno: „Ako si već obrazovan i znaš raditi posao, zašto bi bio rob u svojoj zemlji?“.
Mirna je studentica Medija i komunikacije, koja nije bila zadovoljna hrvatskim načinom učenja opterećenim s previše teorije, a premalo prakse pa je obrazovanje odlučila potražiti u Velikoj Britaniji. Hrvoje i Ana još su dvoje iznadprosječnih studenata koji odlaze već ove godine. Ana karijeru nastavlja studijem na Cambridgeu dok Hrvoje odlazi na Daleki istok. Ljeto će provesti u Indiji radeći za jedan financijsko-tehnološki start-up, nakon toga svoje ekspertize testirat će u Kini potpomognut stipendijom kineske vlade. Radi se o ogromnim tržištima koja pružaju puno prilika. Dovoljna je informacija da „u navedene dvije zemlje ima više od jedne milijarde ljudi mlađih od 30, što je dvostruko više od cijele Europske unije“, zaključuje Hrvoje.
Voljeli bi živjeti u Hrvatskoj
Ovih pet ispitanika i nekolicina ostalih slažu se da ne vide razlog za povratak, a posebno ih smeta hrvatski pesimizam. Zapravo, kao najveći „push faktor“ koji ih gura van države navode prevladavajući mentalitet. „Živimo u najuzbudljivijem vremenu u povijesti“, naglašava Hrvoje, iako se to ne čini tako iz hrvatske perspektive gdje vlada sumorna ekonomska situacija. Malu utjehu pruža činjenica da mladi vole svoju domovinu i željeli bi ovdje živjeti i odgajati svoju djecu, međutim niti sami nisu sigurni što bi se sve moralo promijeniti da ih potakne na povratak.
Povratkom mladih koji su odselili iz Hrvatske država bi dobila pojačanje na tržištu rada, ambiciozne i konkurentne radnike s međunarodnim iskustvom. Pitanje kako privući natrag postojeće i buduće emigrante bit će krucijalni faktor u budućnosti našeg razvitka.
Triandafyllidou, A., Gropas R. (2014) Voting with their Feet: Highly Skilled Emigrants from Southern Europe [online]. Florence: European University Institute. Dostupno na [lipanj 2015.]