Mladi poduzetnici: U krizi vidimo svoju prednost jer se bavimo kvalitetom, a ne kvantitetom

U današnje vrijeme kada mladi s roditeljima žive i nakon 30. godine, a stalne poslove jedva pronalaze, prava je rijetkost pronaći mlade i uspješne poduzetnike. Dio ih je hrabro zakoračio u nepoznato i pokrenuo vlastiti posao, a dio naslijedio obiteljski posao. Iako ih mnogi nisu doživljavali ozbiljno, oni svojim radom dokazuju da su ravnopravni svim drugim poslovnim ljudima, bez obzira na dob. S četvero mladih i uspješnih poduzetnika razgovarali smo o njihovu poslu, problemima s kojima se susreću te njihovim planovima za budućnost.


Tridesetogodišnja Ivana Drčec vlasnica je tvrtke Cyclops koja se bavi projektiranjem informacijskih sustava za koje je dobila brojna svjetska priznanja i nagrade na sajmovima inovatora.

– Imala sam dosta poteškoća zbog svoje dobi, jer danas u IT sektoru baš i nema puno vlasnica firmi, a pogotovo tako mladih. Bila sam toga potpuno svjesna i znala sam da mi je najbolje samo raditi, jer sam vjerovala da će s vremenom reference govoriti za mene. Danas je upravo tako pa se više ne opterećujem početnim problemima, a i navikla sam se na to da u prvim razgovorima klijentima moram dati vremena da prijeđu preko nekih svojih predrasuda – tvrdi Drčec. 29-godišnji Ozren Orešković priprema se od oca preuzeti vođenje tvrtke Veski, koja se bavi razvojem proizvoda na području nadzora i upravljanja te konzaltingom na području analize vibracija, eksperimentalnih mjerenja te obrade signala.

Spremniji na rizike
– Znao sam se susresti s nekim predrasudama o tome da kao mlad nisam kompetentan za razgovore o nekim temama. Ali to ovisi, kod nas me ponekad ljudi u nekim firmama uopće ne doživljavaju kada razgovaramo, pogotovo u državnim firmama, ali sa strancima, recimo, nemam problema. Pretpostavljam da je kod njih uobičajenije da mladi ljudi mogu biti poslovno uspješni – ističe Orešković. Zbog svoga ozbiljnog izgleda, 29-godišnji Bruno Birgmajer, vlasnik i direktor rastuće visokotehnološke tvrtke Visor, srećom nije imao problema.

– Dosad nisam imao problema sa svojom dobi jer i izgledam malo starije nego što jesam, ali ne mogu reći da se ne trudim, kada su u pitanju razgovori u poslu, ostaviti dojam ozbiljnijeg čovjeka. Zadržavam ozbiljniji nastup upravo da bih izbjegao te stvari, jer dosta ljudi ima predrasude. Ja bih rekao da su mlađi ljudi u prednosti zbog pokretanja posla i zbog motivacije i lakše se odlučuju na rizike i slobodnije rade – smatra Birgmajer. Kao trećoj generaciji obrtničke obitelji, Nataši Trinajstić bilo je sasvim normalno naslijediti obiteljski postolarski obrt Zvonimir koji je lani proslavio čak 60 godina rada.

– Kada je tata otišao u mirovinu, ja sam preuzela obrt. U našoj radionici sam uz mamu i tatu i izučila zanat. Nisam ni požalila što sam to napravila, taj posao treba voljeti jer nije lagan, budući da su nas male obrtnike pogodile brojne promjene. Mislim da se stari obrtnici jedva snalaze u ovoj šumi pravilnika i propisa koji nam se donose. Mi mlađi ipak to uspijevamo i nastojimo održati te obiteljske obrte – kaže Trinajstić. Kada je prije četiri godine iz nule odlučila pokrenuti svoj posao, Ivana Drčec nije imala nikakve prethodno ugovorene poslove, ali je odlučila riskirati.

– Željela sam pokušati, a smatrala sam da imam puno manje vremena od svojih muških kolega za podizanje stabilne tvrtke. Naime, svakako želim osnovati obitelj jednoga dana i posvetiti se i nekim drugim stvarima, što smatram nešto bitnijim od samoga posla – objašnjava Drčec te nastavlja: – Prije svega mi je bio cilj da se poslovanje što prije razvije do razine da može neko vrijeme funkcionirati i bez mene. Za pokretanje tvrtke trebao mi je početni kapital koji nisam imala, pa su tu uskočili roditelji koji su mi pomogli dići kredit. Njime sam kupila servere i nešto jaču opremu, a dogovor s roditeljima je bio da ću još dvije godine živjeti kao studentica, pa ako posao prođe, odlično, a ako ne, ništa strašno. I tako su stvari krenule – vrlo polako, s vrlo malim poslovima, nikakvom profitabilnošću, dapače, praktički sam trošila vremena i novca i zajedno s kolegom Miroslavom radila dan i noć.

Bruno Birgmajer vlastiti je posao pokrenuo s 26 godina.

– Odlučio sam pokušati i bilo je ili sada ili nikada. Tada je moja osobna situacija bila najbolja za takav rizik, nisam imao obitelj, magistrirao sam na fakultetu i tu je bila prilika. Poklopila se ideja za posao, uvjeti i nešto ušteđevine od trgovanja dionicama. Pa ako propadne, nije sramota. Ja sam inženjer elektrotehnike, pa sam lako mogao naći posao. Dugo sam znao da ću se pokušati ostvariti u vlastitom poslu i srećom, uspjelo mi je – prisjeća se Birgmajer. Iako od Ozrena Oreškovića nitko nije očekivao da nastavi obiteljski posao, nakon premišljanja ipak je odlučio raditi za oca.

– Shvatio sam da mi je ono što radi moj otac zanimljivo. Tada je imao firmu s četiri čovjeka i bio mi je izazov tu nastaviti i pokušati podići poslovanje na višu razinu. Tamo sam već pet godina, izvozimo, imamo ozbiljnije razgovore s klijentima i to ide nekim smjerom koji sam ja i želio. Za sada nisam požalio – tvrdi Orešković. Svi naši sugovornici složili su se da im najveće probleme u poslovanju stvara nepoštovanje rokova plaćanja, zbog čega dolazi do nelikvidnosti.

– Vani je rok otplate 60 dana i novac sjedne u tom roku, a kod nas se to ne događa, pa onda ne možeš vratiti svoj novac. To su najveći problemi. Tržište imamo, konkurencija je uvijek tu, ali je se ne bojimo jer imamo dobre proizvode i dobro radimo. Ostalo su problemi koje ima svako poduzeće – kaže Orešković. Velike tvrtke s akumuliranim kapitalom mogu si priuštiti kašnjenje plaćanja, ali malima to uvelike otežava posao.

Ključ u bravu
– Da nam je u početku plaćanje kasnilo par mjeseci, mogli smo slobodno staviti ključ u bravu jer u to vrijeme nismo imali rezervnog kapitala, niti su nam banke vjerovale u toj mjeri da bismo se mogli osloniti na njih. A i inače razvijamo aplikacije isključivo za privatne tvrtke, jer nam je iz iskustva starijih kolega jasno, što se tiče državnih firmi i načina na koji se provode natječaji (a poslije i vrše plaćanja), da nemamo tamo još neko vrijeme što tražiti. Rad s privatnom tvrtkom jedna je sasvim druga dimenzija – privatnik daje svoj novac i vrednuje vaš trud pa tu ipak može doći do izražaja kvaliteta odrađenog posla. Zato je s njima lakše surađivati i imaju više sluha za redovito plaćanje. Ipak, država je najveći klijent IT industrije, ali tamo je malim tvrtkama u trenutačnim okolnostima teško doći do riječi – smatra Drčec. Krize se niti jedan naš sugovornik ne boji, dapače, većina u njoj vidi svoju priliku.

– Osjetili smo značajan pad u inozemstvu, imali smo nešto izvoza u zapadnu Europu i Veliku Britaniju i tu nam je već nekoliko ugovorenih projekata otkazano, tvrtke za koje smo radili bankrotirale su i u biti tek sada taj val stiže kod nas. Zatvarat će se sve slavine na koje se svi oslanjaju. Dosta smo se okrenuli izvozu, djelomično zato što tamo nemamo problema s plaćanjem iako je teže dogovoriti posao, a i zbog toga što mi u biti servisiramo industriju koja je kod nas slaba. Vani uredno plaćaju i kultura poslovanja je na mnogo višoj razini, pa u tome vidimo izlaz – tvrdi Birgmajer. Ivana Drčec u krizi vidi prednost jer se njezina tvrtka bavi razvijanjem informacijske potpore poslovnih procesa u firmama.

– Osim razvojem aplikacija, bavimo se i formiranjem samih poslovnih procesa svojih klijenata. Cilj nam je klijentu dostaviti sve informacije koje su mu kritične za upravljanje poslovanjem. Naime, što prije klijent dobije informaciju u kakvom je stanju njegov, primjerice, proizvodni proces, ima jasnu sliku u kojem pravcu treba djelovati. A u krizama je pravodobna informacija vrlo bitna stvar, pa ako svom klijentu uspijete poboljšati protok informacija kroz poslovanje, onda ste mu zasigurno pomogli da bude konkurentniji na tržištu. Zato se na neki način ne bojim krize, a našu prednost vidim u ideji da se fokusiramo na unapređivanje poslovanja svojih klijenata kroz razvoj aplikacija i samih poslovnih procesa, a ne samo isporukom i održavanjem nekog općeg softvera bez konkretne prilagodbe – ističe Drčec. Obrtnicima kriza traje oduvijek – smatra Nataša Trinajstić.

– Nadam se da ćemo se izvući iz krize i da će mi čak olakšati posao. Prije smo u Italiji kupovali materijale za dobar proizvod, i prije 10 godina su nas počeli odbijati jer sam kupovala premalu seriju. Sada se nadam da će se oni opet vratiti nama malima koji smo godinama kod njih kupovali – kaže Trinajstić.