U posljednje su vrijeme sve glasnije primjedbe da hrvatski obrazovni sustav ne odgovara zahtjevima tržišnog modela kakav je danas u Hrvatskoj te da školuje nedovoljno stručnu radnu snagu.
Učenje u korporaciji
– Iako bi bilo više nego poželjno dobiti gotovog stručnjaka nakon završenog školovanja, u današnje je vrijeme to nemoguće jer su promjene prebrze – kazao je Zoran Đorđević, programski direktor privatne poslovne škole Cotrugli Business School na tribini “Edukacija” u organizaciji Poslovnog dnevnika.
– Nemoguće je očekivati da nakon nekoliko mjeseci od njegova diplomiranja dobijete gotovog stručnjaka jer još nema specifična znanja i vještine za život i rad u korporaciji, gdje će dobiti specijalistička znanja – kazala je Jasenka Maltarić-Dujnić, direktorica Upravljanja ljudskim potencijalima Podravke.
Stoga se kao odgovor na pokušaj upravljanja stihijom koje promjene ponekad znaju izazvati nameće cjeloživotno učenje ljudi, jedan je od zaključaka tribine. Međutim, htijenje je jedno, a provedba ideje sasvim drugo budući da su mnogi poslodavci u krizi rezali upravo proračunske stavke koje se odnose na dodatno obrazovanje vlastitih zaposlenika. Porazno je i posljednje istraživanje HUP-a koje pokazuje da samo 13 posto anketiranih poslodavaca smatra da je njihova odgovornost obrazovati i educirati svoje zaposlenike.
– Stvar je vrlo nezgodna i za same zaposlenike koji se nađu bez posla nakon dugog rada za poslodavca koji nije ulagao u njihovo obrazovanje i edukaciju. Takvi će se na tržištu rada naći s manje znanja pa će tako biti i manje zanimljivi potencijalnom novom poslodavcu – objasnio je Mislav Balković, dekan privatnog Visokog učilišta Algebra. Hrvatski poslodavci daleko zaostaju za svojim europskim kolegama u ulaganju u obrazovanje zaposlenika, ali postoje tvrtke koje ulažu znatna sredstva, kao Hrvatski telekom. Prema riječima Ivane Soljačić-Richter, operativne direktorice Sektora za razvoj karijera HT-a, stalno obrazovanje kadrova u visokotehnološkoj tvrtki uvjet je bez kojega nema opstanka.
Nema planiranja
– Oko 50% naših zaposlenika radi na razvoju pa moramo obrazovati želimo li biti uspješni – objasnila je Soljačić-Richter. Velik je problem i izostanak industrijske politike i planiranja na državnoj razini, pa je gotovo nemoguće planirati obrazovnu politiku u kojoj će doći do izražaja zapošljivost visokoobrazovanih kadrova.
– Visoka učilišta često nemaju podatke gdje završavaju njihovi diplomirani studenti. Bez takvih podataka teško je znati kako revidirati studijske programe – zaključila je Sandra Bezjak iz Agencije za znanost i visoko obrazovanje.