Nadan Vidošević: Nisam raspoložen za predsjedničku kandidaturu

Prema onome kako je sada raspoložen, kaže Nadan Vidošević u ovom intervjuu, on se ne bi prihvatio kandidature za predsjednika države. Iako je još posve nejasno kako je došlo do toga da ga se neformalno nominira u medijima, tezu pothranjuje činjenica da Vidošević ima gotovo identične poglede na ekonomsku politiku kao i predsjednik Mesić. No Vidošević se kontinuirano obara na tečajnu politiku centralne banke i neke aspekte Vladine ekonomske politike, već punih 13 godina, otkako je otišao s mjesta ministra gospodarstva. Ne stoji, dakle, da se on priklonio Mesiću, nego je moguće i obrnuto, da je Mesić neke stavove formirao pod utjecajem Vidoševića, koji se u ovom intervjuu i sam predstavio kao lobist Komore.

Nadan Vidošević vodi Hrvatsku gospodarsku komoru već 13 godina. Institucija bi se ponovno mogla naći na udaru s obzirom na to da HDZ-ov koalicijski partner HSLS traži ukidanje obvezne “članarine” za HGK. Kao predsjednik uprave Kraša, Vidošević je pak suočen s aspiracijama na zemljište na kojem se nalazi ta znamenita hrvatska tvornica. Ako bi danas-sutra ipak zakoračio prema Pantovčaku, Vidošević bi morao dobro objasniti podrijetlo svojih nekretnina, što čini i u ovom intervjuu, u kojem također objašnjava zašto već 13 godina vodi jednostrani dijalog s guvernerima i premijerima, koji se na njegove kritike u pravilu ne obaziru.

VL: Ušli ste potkraj prošle godine u četvrti mandat na čelu HGK. Kako to s obzirom na to da ste 2005. godine najavljivali da za dvije godine očekujete na tom mjestu nasljednika?
– Bio sam pomalo naivan i očekivao sam da će Hrvatska puno prije ući u Europsku uniju, a želio sam taj dan dočekati na čelu Komore. HGK je uveden u europski sustav, odnosno u sustav europskih gospodarskih komora puno prije ostalih institucija. Komora je i u regionalnu suradnju, na koju nas sad upućuju, krenula puno prije ostalih. U BiH smo krenuli 1996., na Kosovo tri godine poslije, a 2000. godine otišli smo u Srbiju.

Danas na tim tržištima hrvatske tvrtke ostvaruju prihod viši od tri milijarde dolara, što je veliki biznis za Hrvatsku. Nadalje, Komora je strateški zagovarala ulazak u Europsku uniju kao i u NATO. Znate, za mog je djeda češka škoda bila vrhunac moderne tehnologije. U mojoj percepciji to je bio automobil “siromaha s istoka Europe”. A u percepciji mog sina, škoda će opet biti automobil visokih europskih standarda. Da je general Patton ušao u Prag umjesto što se zaustavio u Mu00FCnchenu, škoda bi i meni bila ono što je bila mom djedu. Dakle, politički kontekst je iznimno važan da bi se moglo ići naprijed. Zato je moje fundamentalno uvjerenje da je pristupanje NATO-u najvažnija stvar, a nakon toga dolazi pristupanje Uniji kao svojevrsna škola koja sama po sebi ništa ne rješava, ali omogućava napredak.

VL: Kako sad stvari stoje, možda ćete prije nego što na ovom mjestu dočekate ulazak u EU morati spašavati Komoru...
– Komoru sam “spašavao” i prije nego što sam postao predsjednik. Prijedlozi o ukidanju obveznog doprinosa za Komoru javljali su se i u vrijeme kad sam bio ministar gospodarstva. Tome sam se oštro suprotstavio iako nisam mogao niti sanjati da ću doći na čelo Komore. U društvu mora postojati svijest o tome da samo udruženi pojedinci i tvrtke imaju potrebnu snagu. Društvo ne može funkcionirati na principu rodbinskih i prijateljskih veza, nego kroz institucije sustava. Samo kroz institucije sustava određene se politike mogu provoditi na dulji rok. To što sam 1996. godine bio uvjeren da treba otići u BiH unatoč službenoj politici, ne bi ništa značilo da iza mene nije stala Hrvatska gospodarska komora. Tek sad pomalo raste spoznaja da se udruživanjem postiže veća snaga.

VL: Mislite da se može izbjeći destrukcija institucije kakva je počinjena, na primjer, ukidanjem Službe društvenog knjigovodstva?
– Ukinut je SDK, nestali su zavodi za urbanizam, ukinut je Zavod za makroekonomske analize koji jer bio osnovni alat za vođenje ekonomske politike... Danas tu polugu odlučivanja nemamo, nego se oslanjamo isključivo na procjene privatnog kapitala, diskrecijsko pravo kojega je štititi svoj uži interes. Dakle, moj je motiv bio obrana takvih institucija i otvoreno sam rekao da neću stati iza likvidacije jedne institucije koja je stara 140 godina.

Bez Komore ne bi bilo gradnje željeznice u Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća, ne bi bilo Zagreba kao velesajamskog grada, ne bi bilo Umjetničkog paviljona na Zrinjevcu. Čak i u socijalizmu, Komora je opstala kao mjesto okupljanja preko kojeg su se mogli izraziti gospodarski interesi. U uvjetima u kojima ne postoji svijest o potrebi udruživanja, prepuštanjem takve institucije diskrecijskoj slobodi dobije se ili to da ona nestane ili to da je preuzme uža grupa koja promiče partikularni interes.

Za nekoliko dana u Dubrovniku slavimo 200 godina komorskog udruživanja, a 156 godina postoji nacionalna komora. Trebate vidjeti reakcije ljudi iz svijeta na činjenicu da u Hrvatskoj, na “Balkanu”, postoji institucija stara 200 godina.
U krajnjoj liniji, recite mi koja je institucija stvorila tržište od tri milijarde dolara?

VL: Odgovorit će vam da je to zasluga tvrtki, ne Komore...
– Ako je tako, zašto gospodarstvenici nisu 2000. godine otišli sami u Beograd, nego kao dio komorskog sustava u posjet gospodarstvenicima, također organiziranim u okviru tamošnje komore? Zato što je netko trebao probiti led. Politika to nije bila spremna. Morao je otići netko tko zbog toga ne bi imao posljedica na izborima. I neke današnje megazvijezde hrvatske estrade došle su se savjetovati s nama u vezi s nastupom u Srbiji. Lako je sad govoriti kad smo od nekoliko desetaka milijuna danas došli na tri milijarde dolara. Volio bih vas podsjetiti da je, primjerice, Konstruktor nedavno uz angažman komorskog predstavništva dobio posao od makedonskog investitora na Kosovu vrijedan 250 milijuna eura. I ne samo Konstruktor.

VL: Razumije li premijer Sanader ulogu Komore u tom smislu u kojem govorite?
– Siguran sam da razumije. Čuo sam i da je potpredsjednik Vlade Polančec spomenuo austrijski model komore u smislu jačanja gospodarske diplomacije.

VL: Što znači austrijski model u smislu financiranja?
– U Austriji je financiranje Komore obvezno, kao uostalom i u najvećem dijelu razvijene kontinentalne Europe.

VL: Čini se da ćete, osim Komore, u Hrvatskoj morati spašavati i opstanak Kraša u Zagrebu.
– Ne vjerujem da je itko toliko neodgovoran da bi doveo u pitanje nešto što je Hrvatskoj potrebnije nego ikad. Pregovarački timovi bi bez Komore bili nezamislivi. Bila bi tragedija da propadnu baze podataka koje imamo. Nakon svega što smo postigli u regiji, želja nam je nastaviti projekte u Kazahstanu, u Azerbajdžanu, u Emiratima. Naravno, uz suglasnost Vlade. Gdje god da smo krenuli u svijet, ostvarili smo rezultat. A sada o Krašu.
Kraš je simbol Zagreba i neće tako lako otići iz grada. Mali dioničari kao vlasnici Kraša također drže da je Kraš neraskidivo vezan za Zagreb.

VL:Niste dosad javno istupali u vezi s dislokacijom Kraša pa se mogao steći dojam da se čuvate sukoba s Bandićem.
– U toj temi nastupa gospođa Vidaković, koja kao predstavnica vlasnika ima najsnažniju legitimaciju. Privilegij je Zagreba da ima tvrtku poput Kraša koji prodaje robu na svim kontinentima. A i Kraš ima interes da bude dio Zagreba sa svojim znanstvenim, kadrovskim i općim potencijalom.

VL:Otkako ste otišli s mjesta ministra gospodarstva, dakle prije 13 godina, šaljete upozorenja Vladi i centralnoj banci. Ali vlast se također ponaša “tržišno” i ne odustaje od svoje politike uime neke hipotetske opasnosti u budućnosti.
– Nije mi cilj bilo kome dijeliti lekcije. Na čelu sam institucije koja je u prvom redu lobistička. Realan je problem da izvozna privreda pada, da novih investicija nema jer smo neatraktivni. Živimo na potrošnji. Moralna mi je obveza na to upozoravati iako se stvari nedovoljno brzo mijenjaju. Uvijek se nadam da ćemo mi anticipirati događaje, a ne ih samo slijediti. Ako smo mogli napraviti ceste u tri-četiri godine, možemo i neke druge projekte.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista.