'Nije problem samo manjak radnika, nego i ljudi s nedostatnim kvalifikacijama'

Ključni problem turističkog sektora je nedostatak djelatnika, a ne samo da nemamo dovoljno radnika, nego se na natječaje za posao javljaju ljudi s nedostatnim kvalifikacijama, rečeno je na panel diskusiji "Upravljanje ljudskim potencijalima – obrazovanje za turizam" koja se održala u sklopu konferencije Turistički djelatnik u organizaciji Večernjeg lista i Poslovnog dnevnika danas u Zagrebu.

Panelisti su se složili da je veliki problem što je Hrvatska godinama imala dovoljno, čak i previše, radne snage te se nije razmišljalo kako sustavno urediti ovaj problem.

Frano Matušić, državni tajnik u Ministarstvu turizma, svjestan je da je, osim infrastrukture, radna snage glavni izazov hrvatskog turizma, bilo ugostiteljstva ili hotelijerstva.

– Mi smo na prekretnici kada govorim o promociji i pristupu zanimanja i moramo sada napraviti sve kako bi budućim generacijama osigurali zanimanja koja imaju vertikalnu prohodnost. Većina zanimanja u turizmu je u trogodišnjem režimu obrazovanja i tu nema napretka. Ono što moramo napraviti je da im omogućimo vertikalnu, a istodobno i horizontalnu, prohodnost kroz četverogodišnje školovanje pa mogućnost usavršavanja na višoj ili visokim školama. Budućnost je da većina zanimanja u turizmu bude oblikovana kroz visokoškolski sustav – kaže Matušić. Dodaje da ono što se sad vatrogasno može napraviti je urediti centre kompetentnosti koji će usmjeriti i obučiti mlade. To su zapravo srednje ugostiteljske škole čiji opseg djelatnosti je uvelike proširen kako bi što bolje bili most između djece koja se žele obrazovati za turističku struku te potrebe samog turizma. Iz EU je za to povučeno 1,2 milijardi kuna kroz dva projekta.

Ivanka Springer, posebna savjetnica ministra rada i mirovinskog sustava ističe da se o stanju obrazovanja za turizam  priča već 15 godina i gdje su se uzimala u obzir austrijska iskustva.

– Mi dugo vremena nismo mogli naći poslodavca koji bi bio spreman uzeti studente na praksu – bilo je dovoljno radne snage i problemi turizma su bili drugi. Treba gledati što je sada, a ne što je bilo prije. Plaća je nagrada razvoja jedne karijere, a mi smo malo zapustili razvoj karijere. Strukovna karijera nije manje vrijedna nego ona npr. menadžerska. Ne promoviraju se dovoljno strukovna zanimanja te se ona smatraju manje vrijednima. Svatko tko se odluči danas za strukovnu školu, mora u tome vidjeti budućnost i perspektivnost – kaže Springer. Dodaje da je bitno povezivanje obrazovanja s gospodarstvom te cjeloživotno obrazovanje.

– Treba stvoriti održivi sustav koji nam neće jednokratno riješiti problem nego će napraviti optimalnu situaciju u gospodarstvu kroz drugo vrijeme. Prema našoj najnovijoj analizi, plaća je kod djelatnika bila na 4. mjestu, a na 1. je uglavnom bio odgovor da ga nitko ne cijeni. Mi u stručnjake jako puno investiramo i zato se za njih moramo brinuti. Jedan veliki britanski hotelski lanac ima princip da menadžer svaka 3 mjeseca obavi osobni razgovor sa svakim djelatnikom jer, pojašnjavaju, da niti jednog ne mogu izgubiti. U Austriji imaju svojevrsne inkubatore radne snage gdje mladi mogu uvijek doći i "isprobati" gotovo svako zanimanje na praktičan način i onda vidjeti što im odgovara za profesionalnu karijeru – smatra savjetnica ministra rada.

Da moramo dugoročno razmišljati i planirati ako želimo stabilno gospodarstvo misli i Vlado Prskalo, pomoćnik ministrice znanosti i obrazovanja.

– Ako mi ne znamo što želimo za 5 ili 15 godina, kako ćemo se onda pripremiti za to? Svijet je globalno otvorio i mi se moramo tome prilagoditi i provesti reforme svega, pa i obrazovanja jer će nam ljudi i dalje odlaziti u Njemačku i Irsku. Problem je što je Hrvatska dugo imala dovoljno radnika u svim sektorima i nije se radilo ništa. Društvena klima je postala takva da su strukovne škole postale nepoželjne za djecu i njihove roditelje kao mjesta gdje bi oni stvorili svoju budućnost – ističe Prskalo. I on smatra da je plaća bitna, ali se mora puno više poraditi na ugledu strukovnog obrazovanja.

– Treba se mijenjati čitava paradigma strukovnog obrazovanja, a centri kompetentnosti su samo dio toga. Učenje na radnom mjestu je neizbježan korak u procesu obrazovanja – u učinioci se ne može osjetiti draž mnogih poslova. Zbog toga je nužno umrežiti gospodarstvo, obrazovni sustav, lokalnu samoupravu te sve ostale. Hrvatska ima tisuću problema, ali ima milijun prilika. Ovi centri kompetencija su jedan od načina kako te prilike iskoristiti, a u čemu će nam pomoći i EU s milijardama kuna pomoći. Takvi centri u Europi postoje od sredine 1980-ih jer su već onda shvatili da strukovne škole bez uključenih poslodavaca nemaju puno smisla – kazao je na panelu Prskalo. 

Jedan od šest nacionalnih pilot projekata regionalnih centara kompetentnosti je srednja ugostiteljska škola u Splitu kojoj je na čelu Ivo Bilić. On pojašnjava da bi takvi centri trebali biti centri izvrsnosti.

– To više nije škola u obliku u kojem je danas svi zamišljamo. To je sinergijska priča škole, poslodavaca, strukovnih udruga, lokalne zajednice i ostalog. Mi moramo osvijestiti jednu priču da nije samo škola ona koja će obrazovati nego je to puno širi proces. Poslodavci nikad neće biti zadovoljni ako će tražiti da im škole same po sebi isporuče gotove kadrove. Uglavnom govorimo o kuhar, konobar, slastičar – trogodišnje strukovno zanimanje koje ima različite kompetencije ovisno da li se radi o, npr. Splitu, Imotskom ili Visu. Ako dižemo ljudske potencijale za jednu stepenicu, onda smo digli za toliko i čitavi turizam – stvorili smo dodatnu vrijednost i dobili jedan "skuplji" turizam – kaže Bilić.

Valamar Riviera je jedan od lidera hrvatskog turističkog tržišta, a samo ove godine će zaposliti 7000 ljudi od kojih polovica sezonaca, a ostali u nekom obliku cjelogodišnjeg zapošljavanja. Ivana Budin Arhanić, potpredsjednica za poslovni razvoj i korporativne Valamar Riviera upozorava da dok je god sezonalnost u Hrvatskoj tako velika, hrvatski turizam će se susretati s ovim problemima.

– To je pitanje konkurentnosti čitavog sektora. Mi kao najveći poslodavac radimo strategiju koja će nam osigurati konkurentnost. Želimo biti najpoželjniji poslodavac u turizmu i jedan od 10 najpoželjnijih poslodavaca uopće u Hrvatskoj. Zaključili smo da nam radnik mora biti na prvom mjestu. Plaća je bitna, ali i naša istraživanja pokazuju da nije najvažnija – kaže Budin Arhanić. Dodaje da je osim plaće, svakom djelatniku važno razviti svoje vještine i kompetencije i imati predvidljivu i sigurnu budućnost.

– Bitno je da je netko siguran da se kroz organizirani sustav može razvijati od, npr. spremačice do voditelja pa onda i dalje. Bitno je raditi i na samoj korporativnoj kulturi, zadovoljstvu i međuljudskim odnosima, a što se ne zadržava samo na riječima nego se to i materijalno potkrepljuje. Investira se u usluge više vrijednosti, a što onda omogućuje i veće plaće i napredovanje. Od naših sezonaca, polovica su studenti, a veliki dio su nam i sezonci koji nam se vraćaju. U konačnici mi godišnje od ukupno 7000 ljudi, zapravo tražimo njih oko 1500. Valamar surađuje s obrazovnim sustavom te stalno imamo 200-injak učenika i 100-injak studenata, a stipendiramo i 300-injak učenika koji imaju obvezu doći raditi u Valamar nakon završetka obrazovanja. Kada tražimo kadrove, mi puno više polažemo na stav, mogućnost razvoja i sl. nego na njegovo postojeće znanje o turizmu. Mi njegovo znanje razvijamo i oblikujemo prema našim potrebama. Valamar ima zapravo vlastiti sustav obrazovanja – akademiju, no to je običaj u gotovo svim velikim svjetskim tvrtkama, posebno onima u turističkom sektoru. Djelatnicima je  važan i dobar smještaj te smo do sad uložili već 60 milijuna kuna u smještaj za radnike – smatra predstavnica Valamara. Dodaje da je svjesna da je sve ovo puno veći izazov za male poduzetnike koji ne mogu toliko raditi na kadrovskom planiranju.

Na panelu se predstavila i Katarina Bevanda, slastičarka francuske slastičarnice Miss Delice koja je pokazala kako se može vertikalno i horizontalno pomicati u karijeri. Naime, ova ekonomistica je nakon diplome 10 godina radila u naftnom sektoru i čitavo vrijeme maštala o svojem životnom hobiju, slastičarstvu.

– Okidač je bilo kad se sestra vratila iz Francuske, s praktičnim iskustvom, uz moje znanje ekonomije, ušle smo u to. Završila sam u Zagrebu dvomjesečni tečaj francuskog slastičarstva. Nakon četiri godine mogu reći da nisam požalila. Susrela sam se, čak i u obiteljskom krugu, s podcjenjivanjem ovog sektora – a što ti sad pečeš kolače, pa zašto si se toliko školovala? To je problem da ljudi podcjenjuju mnoge struke. Danas surađujemo s velikim brojem velikih tvrtki, banaka, veleposlanstava i stvorile smo nešto od čega možemo pristojno živjeti – kazala je Bevanda.