Od kunovine do PDV-a porezi su Hrvatima 'jeli' i 75% prihoda

Hrvatima su posljednjih dana, ali i godina, puna usta poreza. Povećava se PDV, uvest će se porez na imovinu i financijske transakcije... To su samo neke od najava nove Vlade. Ubiranje poreza u Hrvatskoj, međutim, ima dugu povijest, koja svjedoči da je na našim prostorima po tome pitanju znalo biti i – gore.

Mizerno za Vojnu krajinu

– Najstariji je porez kunovina ili marturina, koja se redovito ubirala u tadašnjoj srednjovjekovnoj Slavoniji, današnjoj sjevernoj Hrvatskoj. Imenom ukazuje na to kako je naš prostor obilovao životinjom kunom koja se koristila kao sredstvo plaćanja. Čini se kako je pretjerano ubijanje kuna dovelo do toga da su postale rijetke, a njihovu je uporabu zamijenio metalni novac. U doba kralja Kolomana kunovina je iznosila 12 denara po selištu. Sabor održan 1273. u Zagrebu odredio je da se treba pobirati uz pomoć 12 ljudi i 14 konja, a svaka općina u koju bi došli morala im je za opskrbu dati jednu ovcu, šest kokoši, jednu gusku, četiri kabla vina i 12 kabala graha – otkriva nam Hrvoje Petrić, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Od kasnoga srednjeg vijeka do sredine 19. stoljeća u Hrvatskoj su postojale dvije vrste državnih poreza: neizravni i izravni. U neizravne poreze ulazili su prihodi od rudarenja, kovanja novca, pošte te monopoli na sol, duhan, barut i lutrija, a izravni su se davali u novcu ili u naravi. Bili su značajni za ratova između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, za kojih je Vojna krajina postupno bila izdvojena iz teritorija Hrvatskoga Kraljevstva i vraćena tek u drugoj polovici 19. stoljeća, što je uvelike utjecalo na brojne problem u našoj povijesti.

– Malo je poznato da je jedan od uzroka tomu bio u niskim doprinosima Hrvatskoga Kraljevstva koji se nisu mogli prikupiti zbog slabog plaćanja državnih poreza. Obično se smatra kako je Hrvatsko Kraljevstvo bilo potpuno opustošeno i nije moglo plaćati poreze. To je samo djelomično točno jer je uz manji opustošeni pojas postojao veći zaštićeni teritorij na zapadu, gdje se gospodarski život odvijao normalno i koji je mogao podnijeti veće porezne terete. No, vladajuće strukture vrlo su loše organizirale naplatu, a kroz najčešći i najviši porez godišnje je ubirano manje od skromnih 5000 forinti. Osim toga, plemstvo je izborilo izuzeće od plaćanja poreza. Novcem od poreza u Hrvatskom Kraljevstvu sufinancirala se obrana Vojne krajine u omjeru daleko nižem od 1 posto te smo financiranje prepustili unutarnjoaustrijskim zemljama, a tko financira, taj i upravlja. Unutarnjoaustrijske zemlje su, primjerice, 1578. za obranu Vojne krajine davale otprilike 550.000 forinti iz vlastita poreza – kaže prof. Petrić, koji, između ostaloga, predaje ekonomsku povijest te je urednik znanstvenog časopisa “Ekonomska-(historija) i eko-historija” i predsjednik Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju..

Favoriziran industrijski kapital

Jedan je od najpoznatijih poreza “danak u krvi”. U Osmanskom Carstvu sultan nije vjerovao starim muslimanskim obiteljima iz svoje blizine jer se bojao da mu ne preotmu vlast. Zato je postojao sustav kojim su iz seoskih krajeva prisilno novačeni dječaci iz kršćanskih obitelji. Kada su dovedeni u Carigrad, prevodili su ih na islam i obučavali za razne državne službe. – Taj se sustav novačenja naziva i devširma. U 15. i 16. stoljeću najvažniji je dio osmanske političke i vojničke elite dolazio putem danka u krvi, odnosno svojevrsnog poreza plaćanog tijelima djece. Izuzmu li se stresovi nasilnog obiteljskog razdvajanja, mnogima je taj sustav zapravo omogućavao društveni uspon pa su i neka djeca hrvatskog podrijetla došla do pozicije velikog vezira, odmah poslije sultanske najviše dužnosti. No, danak u krvi već je tijekom 17. stoljeća postupno izašao iz prakse – pojašnjava.

Uz danak je bio i “harač” – osobni porez nemuslimanskih podanika. U doslovnom značenju riječi harač je zemljarina, odnosno “ono što se dobije obrađivanjem zemlje ili radom robova i njihove djece.” S vremenom je postao termin za porez koji se uzimao od korisnika zemlje u Osmanskom Carstvu, pogotovo one koju osvoje muslimani, a na kojoj se ostavljalo zatečeno lokalno stanovništvo. – Harač je zamijenjen ubiranjem glavarine (džizije) od radno sposobnih muškaraca nemuslimana. Uzimala se od podanika koji nisu primili islam, kao naknada za to što ih je država štitila i što nisu bili obvezni ići u rat. Osim toga, seljaci su morali davati i desetinu (ušur), a oni koji su imali status Vlaha plaćali su filuriju najčešće u visini jednoga dukata – nastavlja.

Simbol za poreznu nepravdu u Hrvatskoj je Franjo Tahy, za kojega se često veže veliko porezno opterećenje seljaka. No, državni, odnosno kraljevski porez u njegovo doba zapravo nije bio niti iznimno velik niti težak teret. – Od 1533. do 1589., dakle u 57 godina, ubirao se samo 32 puta. Tada je raspisivan i zemaljski porez zvan dimnica, ponekad pobiran i 2-3 puta godišnje, ali ni on nije predstavljao veliko opterećenje. Mnogo veći teret bio je porez za uzdržavanje zemaljske vojske, no on nije pobiran svake godine. Problem u Tahyjevo doba nije bio u opterećenosti seljaka porezima nego privatnim nametima vlastelina – ističe prof. Petrić.

U Kraljevini SHS isprva je postojao raznovrstan porezni sustav, a ujednačen je 1928. Favorizirao je industrijski kapital, a država je najveći dio poreznih prihoda uzimala od seljaka.
– Morali su plaćati zemljarinu, dohodarinu, glavarinu, tecivarinu, poreze na imovinu i šumska zemljišta te samoupravni prirez. Prema jednoj procjeni, seljaci su morali davati čak tri četvrtine svojih prihoda za plaćanje poreza i kamata – navodi prof. Petrić. Za NDH je brigu za prikupljanje poreza vodila Državna riznica (od 9. listopada 1942. Ministarstvo državne riznice), a za socijalističke Jugoslavije porezni sustav imao je dva odvojena podsustava. – Jedan je bio primjenjivan za gospodarstvo u društvenom vlasništvu, a drugi za građanstvo. Postojali su i tzv. samodoprinosi, koji su bili izvan proračuna. To je, navodno, trebalo služiti smanjenju utjecaja države i jačanju samoupravljanja, a poznato je kako je sve završilo – podsjeća.

Porez na dodanu vrijednost prvo je bio ugrađen u porezni sustav Francuske od 1954., ali je bio nešto različit od današnjeg PDV-a jer je uveden kao opterećenje za velika poduzeća. Sredinom 50-ih i vlada SR Njemačke donijela je odluku o primjeni PDV-a. – Zapravo je uvođenje PDV-a u današnjem smislu bilo vezano uz početke europskih integracija. Uvođenje u ondašnje države članice nailazilo je na znatne otpore, dok su glavni zagovornici bili Francuska i Luksemburg. S vremenom došlo je do promjena te su od 1999. članice EU u svom zakonodavstvu trebale osigurati minimalne redovite stope od najmanje 15 posto, a proces je usklađivanja u tijeku – ističe prof. Petrić.

Bio je to Škegrin mandat

U Hrvatskoj je, pak, PDV uveden 1. siječnja 1998., kada je ministar financija bio Borislav Škegro. Trenutačno smo pred povećanjem toga poreza, koji će postati jedan od najviših u Europi. – Neke procjene govore kako će posljedice povećanja PDV-a prosječnoj obitelji u Hrvatskoj izbiti iz džepova vjerojatno i nekoliko tisuća kuna godišnje. Moj je stav da ne treba bez široke javne rasprave uvoditi nove poreze, niti povećavati postojeće. Možda bi zato bilo bolje da Vlada oštrije nastupi prema radu “na crno” i brine se o učinkovitijoj naplati postojećih poreza. Primjerice, u nas se mnogi poslovi ne plaćaju virmanom niti gotovinom nego zamjenom usluga, čime se izbjegava plaćanje poreza, a mnogi sumnjaju kako se i pri plaćanju usluga u gotovini ne naplaćuje porez – pojašnjava. Rad “na crno” najočitiji je primjer izbjegavanja plaćanja poreza. To nije samo boljka Hrvatske nego i mnogih razvijenih država. Utaja poreza, pak, može biti kobna u discipliniranim društvima. Poznati gangster Al Capone završio je iza rešetaka ne zbog kriminala nego utaje poreza.

– U nediscipliniranim državama može dovesti do velikih problema pa i eskalacija masovnog nasilja, poput onih kakve trenutačno svakodnevno pratimo iz Grčke. Ali Grčka je, kao kolijevka civilizacije, te probleme s naplatom poreza imala i davno prije. Grčki filozof Platon (424./423. – 348./347. pr. Kr.) napisao je: “U državi u kojoj postoji porez na dohodak častan će čovjek platiti veći porez od nečasnog čovjeka, iako su ostvarili isti dohodak” – zaključuje Hrvoje Petrić.