Odlazak radnika stvara probleme koje treba odmah rješavati

Međunarodni monetarni fond i Hrvatska narodna banka domaćini su dvodnevne konferencije u Dubrovniku koja se bavi zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe s posebnim naglasom na demografiju, rast i zapošljavanje.

U radu konferencije sudjeluju ministri i guverneri dvadesetak zemalja od Austrije do Baltika,  predstavnici niza međunarodnih institucija i znanstvenici, a uz hrvatskog guvernera Borisa Vujčića domaćin je trebala biti i  šefica MMF-a Christine Lagarde koja je nedavno postala kandidatkinja za novu guvernerku Europske središnje banke.

Nakon te kandidature Lagarde je zamrznula svoje obaveze u MMF-u tako da MMF predstavlja njezin zamjenik Tao Zhang. Skupu će se u ponedjeljak obratiti i hrvatski premijer Andrej Plenković.  Jedan od sudionika konferencije je i utjecajni hrvatski ekonomist Dubravko Mihaljek, voditelj odjela u Banci za međunarodne namire (BIS) u Baselu,  najstarijoj međunarodnoj financijskoj instituciji. Mihaljek u intervjuu za Večernji list iznosi osobna mišljenja vezana uz migracije, razloge sporog ekonomskog oporavka  u Hrvatskoj, perspektivama domaćeg turizma i općenito rasta u okruženju.  

Hrvatska se dosta muči s radnom snagom, zbog čega je Vlada uvela rekordne kvote za strane radnike. Zemlje srednje i istočne Europe još uvijek ne mogu držati korak sa zapadom po pitanju plaća. Kako to riješiti? 

S otvaranjem tržišta rada u zapadnoj Europi radnicima iz novih zemalja članica EU, migracije radnika koje su se prije odvijale unutar pojedinih zemalja, iz ruralnih područja u urbane centre, proširile su se na prostor cjelokupne Europe. Ekonomski gledano, prirodno je da se radnici sele u aktivnosti gdje ostvaruju najveći doprinos dodatnom naporu. To čini osnovu racionalne alokacije resursa na kojoj se temelji efikasnost tržišne privrede. EU na kraju krajeva jest jedno jedinstveno, integrirano gospodarstvo u kojem robe, usluge, rad i kapital slobodno kruže. Iseljavanja radnika obično se odvija u ciklusima: u Bugarskoj i Litvi npr. primijećeno je da se dio radnika, osobito dobro obrazovanih, počeo vraćati zbog povoljnijih izgleda za nastavak karijere i bolje ukupne kvalitete života u domovini. Isti procesi odvijali su se osamdesetih i devedesetih godina u Irskoj. Migracije se, dakle, ne odvijaju uvijek samo u jednom smjeru.
 

Mi još uvijek čekamo na preokret! 

Za zemlje poput Hrvatske odlazak radnika stvara probleme koje treba rješavati bez odlaganja. Dio tih problema treba rješavati u zemlji, a dio na razini EU. U zemlji treba stvoriti znatno povoljnije uvjete za razvoj privatnog sektora, malog i srednjeg poduzetništva, što podrazumijeva temeljitu reformu glomazne i trome javne uprave te bitno pojednostavljenje poreznog sustava. To su vrlo uspješno učinile baltičke države, pa ne iznenađuje njihova vodeća uloga u poduzetništvu i inovacijama.

Na razini EU treba početi rješavati pitanje kompenzatornih fiskalnih transfera na sličan način kao što se to već radi unutar pojedinih zemalja, odnosno federalnih jedinica u državama poput Njemačke. Zemlje članice EU samostalno financiraju obrazovanje, zdravstvo, socijalnu i mirovinsku skrb. Kada npr. obrazovani radnici iz središnje i istočne Europe odlaze na rad u zapadnu Europu, time efektivno štede dio proračunskih sredstava za obrazovanje radnika u Njemačkoj, Irskoj itd. U jednoj federalnoj državi ta bi se sredstva mogla dijelom nadoknaditi kroz odgovarajuće fiskalne transfere. Vjerujem da će svijest o potrebi takvih transfera ojačati na razini EU jer su oni logična posljedica jedinstvenog tržišta rada u EU.

Zašto Hrvatska tako sporo konvergira, što smo krivo učinili u odnosu na ostale usporedive zemlje?

U odnosu na prosjek “starih” članica EU (bez Luksemburga), per capita BDP Hrvatske, mjeren prema paritetu kupovne moći, porastao je s otprilike 42% u 1995. na 54% u 2016. godini. Najuspješnije u konvergenciji prema tom kriteriju bile su do sada baltičke države, Poljska i Slovačka: njihov per capita dohodak porastao je u istom razdoblju za 30-40 postotnih bodova. U Bugarskoj, Češkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Sloveniji per capita dohodak konvergirao je prema prosjeku „starih“ EU članica za između 15 i 20 postotnih bodova; u ostalim zemalja središnje i istočne Europe (SEI) za sličan iznos kao u Hrvatskoj. U Češkoj i Slovačkoj, per capita dohodak je tako dostigao otprilike 80% prosjeka „starih” članica EU, dok je u Hrvatskoj na 55% te razine.  
O tome zašto je Hrvatska konvergirala sporije od prosjeka zemalja SEI za sada nema podrobnijih analiza. Istraživanja provedena u drugim ekonomijama upućuju na važnost napredovanja u obrazovanju, u prihvaćanju novih tehnologija, unapređivanju tržišnih institucija, javne uprave i uvjeta poslovanja, stabilnosti javnih financija, pristupu privatnog sektora financiranju i drugim strukturnim faktorima.

Vrlo je važan uvjet i održavanje makroekonomske i financijske stabilnosti. O tim čimbenicima postoji relativno širok konsenzus u ekonomskoj profesiji. No u kojoj točno mjeri ti faktori utječu na rast u pojedinoj ekonomiji, nije moguće utvrditi bez detaljnih istraživanja. 

Hoće li nas doći glave prevelika oslonjenost na turizam?

Turizam je za hrvatsko gospodarstvo važna djelatnost, ali ne bih rekao da o njemu ovisi stabilnost cjelokupne ekonomije. Procjene udjela turizma u dodanoj vrijednosti kod nas kreću se od manje od 5% BDP-a prema uskoj statističkoj definiciji, do gotovo 30% prema metodi turističke satelitske bilance, koja, međutim, nije pouzdana jer mnoge aktivnosti arbitrarno pripisuje turizmu. Prema sektorskoj strukturi hrvatsko gospodarstvo ne odskače bitno od one u drugim ekonomijama na sličnoj razini razvoja. Stoga ne možemo govoriti o prevelikom oslanjanju na neku pojedinačnu djelatnost. Niti postoji neka idealna struktura sektorskih aktivnosti. Određena specijalizacija prema komparativnim prednostima u stvari je poželjna.  

Koristimo li mi tu svoju komparativnu prednost na pravi način?

Relevantnije je pitanje na koji bi način turizam kao djelatnost podložna velikim promjenama potražnje mogla ostvarivati stabilniji doprinos rastu gospodarstva. Osnovna značajka turizma u Hrvatskoj i drugim zemljama južne Europe je da se oslanja na međunarodni masovni turizam, čiji je glavni cilj privući posjetitelje da provedu nekoliko tjedana na moru i suncu juga. Takvu vrstu turističke usluge teško je diferencirati, što ima za posljedicu visok stupanj supstitucije između različitih sredozemnih ljetovališta. Ona si stoga mogu međusobno konkurirati gotovo isključivo cijenom usluga. 
Drugo je obilježje masovnog turizma njegova velika osjetljivost na vanjska zbivanja koja se ne mogu kontrolirati. Turistička aktivnost u osnovi ne zadovoljava vitalne potrebe, pa u slučaju lošije ekonomske situacije ljudi brzo otkazuju ljetovanje. Osim toga, potražnja za pojedinim destinacijama podložna je subjektivnim i društvenim utjecajima, modi i kratkoročnim reakcijama. Jedan je primjer utjecaj koji sigurnosna situacija može imati na dolazak turista. Tome treba dodati i visok sistemski rizik na strani ponude: granične razine kapitala i radnih vještina potrebnih da se pokrene npr. iznajmljivanje soba relativno su niske, što znači da postoji visoka elastičnost ponude. Konkurentnost postojećih turističkih mjesta može se stoga ugroziti prevelikom izgradnjom kapaciteta i uništavanjem okoliša. 

Može li Hrvatska biti zemlja drugog boravka za Europljane?

Kuće za odmor mogu imati dugoročnijih koristi. U zemljama južne Europe zapažen je trend da mnoge kuće za odmor na kraju postaju trajnija prebivališta njihovih vlasnika. Tako se u lokalnim zajednicama počinje stvarati tok dohotka i stalnih poslova tijekom cijele godine. Otvaranje stalnih radnih mjesta pridonijelo bi zasnivanju novih domaćinstava i na Jadranu, što bi tijekom vremena moglo dovesti do ublažavanja nepovoljnih demografskih trendova. Najpoznatiji primjeri takvog razvoja događaja u svjetskim razmjerima su američke države Arizona i Florida, a u Europi u posljednjih desetak godina Portugal. Tamo su mnoge otprije uspavane zajednice oživjele nakon što su nekadašnji turisti sa sjevera, djelomično privučeni poreznim poticajima umirovljenicima, zasnovali svoja stalna prebivališta. 

Kako gledate na srednjoročne perspektive rasta u regiji i Europi, gdje se kriju najveći rizici? 

Zemlje središnje i istočne Europe (SEI) gospodarski i financijski čvrsto su povezane s privredom eurozone. Nakon što se oporavila od financijske i državno-dužničke krize, eurozona je u razdoblju od sredine 2015. do sredine 2018. rasla po prosječnoj godišnjoj stopi od 2,1%, što je iznad stope tzv. potencijalnog rasta, i gotovo jednako rastu ostvarenom prije krize, od 2000. do 2007. Time se pokazalo da u eurozoni postoje solidne rezerve rasta, usprkos sporom oporavku od krize. Te su mogućnosti još bolje u zemljama SEI, koje su od 2015. do 2018. rasle prosječnom godišnjom stopom od 4,4%. To je, doduše, sporije od 5,6% godišnje ostvarenih u prosjeku između 2000. i 2007. Međutim, znamo da model rasta u SEI prije krize nije bio održiv u dugom roku. Veliki  priljevi bankarskog kapitala iz zapadne Europe financirali su znatnim dijelom potrošnju, uvoz i ulaganja u nekretnine. Neravnoteže koje su iz toga proizašle ugrozile su makroekonomsku i financijsku stabilnost. Sadašnji rast u regiji je sporiji, ali i dugoročno održiviji jer se temelji u velikoj mjeri na poslovnim investicijama i izvozu.  

Zašto rast usporava?

Do usporavanja rasta posljednjih godinu dana došlo je većim dijelom zbog neizvjesnosti u svjetskoj trgovini, izazvanih napetostima u vanjskotrgovinskoj politici SAD-a, Kine i nekih drugih trgovinskih velesila. Tome treba dodati i specifične probleme u autoindustriji, osobito u Njemačkoj, te u proizvodnji elektroničkih komponenti u dinamičnim azijskim privredama. A jedan važan razlog je i jačanje dolara u protekloj godini. Budući da su industrijska proizvodnja i prateće usluge globalno vrlo usko povezane, i da se tzv. globalni lanci ponude velikim dijelom financiraju na dolarskim tržištima, ta su kretanja rezultirala usporavanjem rasta ne samo u eurozoni i SEI nego i cjelokupnoj svjetskoj privredi. 
Najnovije prognoze predviđaju daljnje usporavanje rasta u srednjem roku, na otprilike 1,5% i 2,6% u eurozoni i SEI u razdoblju od 2019. do 2024. Osobno mi se te prognoze čine kao donja granica raspona mogućih stopa rasta. Dođe li do povoljnog razrješenja trgovinskih napetosti, rast bi mogao brzo oživjeti. Važno bi zato bilo iskoristiti sadašnje razdoblje sporijeg, ali relativno stabilnog rasta za provođenje preostalih strukturnih reformi i dodatno razduživanje, osobito u javnom sektoru. Time bi se ojačale osnove za dugoročno održivi rast u regiji i Europi.