Ima već dugo otkako smo u Večernjaku upozoravali da se s Petrokemijom ne upravlja dobro te da bi ju hitno trebalo privatizirati jer se jedino tako može osigurati hitno ulaganje u modernazaciju te istinska racionalizacija kao i podizanje učinkovitosti proizvodnje. Međutim, čudni savez nesposobnosti, mutnih interesa i duh populizma koji je zarobio Petrokemiju u obruču između loših uprava i populističkog tijela zvanog Stožer za obranu Petrokemije, bio je prejak. Šef sindikata, Željko Klaus, kojem su se nekih ranijih godina lakovjerni radnici i pojedini mediji davali značaj osobe s ne samo liderskim sposobnostima nego gotovo i mističnim moćima, u suradnji je s plejadom čudnih direktora nepogrešivo vodio Petrokemiju u smjeru propasti. Bilo je to, za svakog nepristranog analitičara, vidljivo iz aviona.
U jednom trenutku rodila se mala nada u liku moguće privatizacije. Odmah na samom službenom početku procesa u Večernjaku smo upozoravali da su naši političari i tome pristupili nestručno i neodgovorno. Poručili smo da je danas, nakon svih povijesnih iskustava, potpuno neprihvatljivo voditi privatizaciju ispod stola s tezom da to neće dobro završiti. Neslužbeno smo dobili tumačenje da se tajenjem imena tvrtki koje su se javile na natječaj pokušava stvoriti dodatni manevarski prostor hrvatskim pregovaračima, a bilo je potpuno jasno da taj prostor tajnosti zapravo puno više odgovara onima koji su možda od samog početka imali interesa Petrokemiju izgurati s tržišta. Puna otvorenost najbolji je način za postizanje što više vrijednosti kroz bilo koju privatizaciju i otužno je bilo slušati objašnjenja zašto se opet iznova išlo na nekakvo poljumuljanje odnosno puštanje informacija na manipulacijsku kapaljku. Sada imamo pravo pitati čiji je interes pobijedio? Bilo kako bilo, i u ovom zadnjem slučaju iz aviona se vidjelo da je priča mogla završiti – upravo onako kao je završila; kolapsom cijelog privatizacijskog procesa. Pa kako bi taj proces mogao završiti kad ga nisu vodila odgovarajuća tijela kao što je Nadzorni odbor i Uprava društva nego neka čudna parainstitucionalna nakupina za koju je bilo nejasno ima li uopće legitimitet donošenja bilo kakvih odluka? Ma nije to ništa slučajno.
I što sad nakon tolikog godina prakticiranja neznanja i, vro vjerojatno, zloupotreba u Petrokemiji? Dvije opcije su najizglednije: stečaj ili će Petrokemiju spašavati hrvatski porezni obveznici uz podršku mirovinskih štediša. Naime, značajni dioničari Petrokemije su domaći mirovinski fondovi. Tužno i ružno, kako god završilo.
Kad se sve zbroji i oduzme, netko mora podvući crtu. Prvo, o poslovanju Petrokemije i interesima koji su se vrtili oko nje mora se provesti ozbiljna istraga na svim razinama hrvatskih službi – Petrokemija je toliko krupno pitanje povezano s nizom strateških biznisa Hrvatske da tu osim tužiteljstva i policije posla moraju imati i vrlo ozbiljni obavještajci. Nadajmo se da ih imamo. Drugo, treba onemogućiti nastavak politike javnih obmana. Postalo je previše opsceno da isti oni ljudi koji su najavljivali nerede u slučaju privatizacije danas mirno izjavljuju kako su već nekoliko godina svjesni da je trebalo potražiti strateškog partnera.
Opišimo samo u kratkim crtima neke od ključnih paradoksa koji će možda Petrokemiju doći glave: Ključni problem je što je bivši direktor Jagušt u trenutku kad je kretala liberalizacija tržišta opskrbe plinom nakon vrlo mutnog i nejasnog procesa odabira ponuđača odlučio olako potpisati jedan od najvećih komercijalnih ugovora u državi s trajanjem od dvije godine iako je prije toga dobio mišljenje od resornog ministra da nikako ne bi trebalo potpisati dugoročni ugovor od dobavi plina. Taj ugovor je bio toliko “povoljan” da je Petrokemija posljedično prema podacima za 2013. plaćala 20-ak posto višu cijenu plina u odnosu na prosječnu cijenu EU27. A to je ludo “zabavno” iz više razloga. Petrokemija je anticiklički potrošač koji prema dogovoru radi remont u zimskim mjesecima kad je cijena isporuke plina za opskrbljivače najviša. Uz to, Petrokemija je toliko veliki potrošač da bi sigurno i zbog toga trebala imati puno nižu cijenu. Nadalje, Hrvatska je zemlja koja, prema više procjena, oko dvije trećine potreba zadovoljava plinom jadranskog podmorja. Koliki se onda zapravo ekstraprofiti gomilaju na Petrokemiji ako bi se prema fer varijatni kalkulacija cijene trabala radit na osnovi dvije trećine cijene jadranskog plina odnosno troška njegovog vađenja uvećanog za neku suvislu maržu? Kako je moguće da je u Hrvatskoj cijena plina za potrošače 50 posto viša nego u Nizozemskoj koja nema plina? Tu imamo potrebu staviti nekoliko upitnika.
Zajključno, kako je moguće da se Petrokemiji događaju cirkusi u kojima jedan Borealis (zapravo jedini regionalni konkurent) slavi kao glavni favorit u privatizaciji, a da na kraju ispadne da samo ima interesa kupovati Petrokemijino gnojivo i prodavati ga na de facto Petrokemijinim tržištima zarađujući na razlici u cijeni? Tko je tu lud? Borealis nije neki mali kupac Petrokemije, uzima oko 17 posto njezine proizvodnje!
Ova zemlja hitno treba upaliti žaruljice.