Posljednja nada za rješenje krize u eurozoni – euroobveznice

Europska komisija predložit će u srijedu uvođenje euroobveznica, što bi mogla biti radikalna točka preokreta u kojoj je Europska unija – usred egzistencijalne krize koja prijeti urušavanjem njezina najvrednijeg projekta, eura – krenula u smjeru federalizacije, odnosno tzv. sjedinjenih europskih država.

Njemačka i neke druge zemlje oštro se protive euroobveznicama, ali prijedlog EK-a daje im dosad najveći kredibilitet i mogao bi biti uvertira za njihovo uvođenje ako se kriza nastavi, kao što je sada izgledno da hoće. Euroobveznice spominju se već mjesecima kao rješenje koje bi zaustavilo širenje panike i krize u eurozoni, ali ovo će biti prvi put da Europska komisija pokazuje da također podržava tu ideju. Komisija ih naziva “stabilizacijskim obveznicama”, ali ideja je ista: to, u osnovi, znači da bi svih 17 zemalja eurozone udružilo svoje snage i slabosti.

Tri prijedloga EK

Umjesto sadašnje situacije u kojoj svaka od tih zemalja izdaje svoje obveznice, imali bismo situaciju u kojoj svih 17 zemalja zajedno izdaju tzv. euroobveznice za koje jamče na ovaj ili onaj način. Na koji bi točno način jamčile? Europska komisija iznosi tri prijedloga. Najučinkovitije, prema zaključcima Komisije koji su neslužbeno već procurili u javnost, bilo bi potpuno ukidanje nacionalnih i uvođenje euroobveznica. Sve postojeće nacionalne obveznice 17 zemalja eurozone konvertirale bi se u nove euroobveznice, a sve buduće izdavale bi se kao iste te, kolektivne, euroobveznice. Taj prijedlog, međutim, zahtijeva promjenu Lisabonskog ugovora, što bi trebale ratificirati sve zemlje članice. Njemačka se dosad oštro protivila bilo kakvoj vrsti euroobveznica, a ovoj “totalnoj” vrsti protivi se najviše.

Drugi Komisijin prijedlog predviđa samo djelomično pretvaranje nacionalnih obveznica u nove euroobveznice. Odredila bi se gornja granica, primjerice 60 posto BDP-a jedne države, do koje bi se država zaduživala s pomoću euroobveznica. Iznad te granice zaduživanje države bilo bi moguće samo izdavanjem nacionalnih obveznica za koje jamči samo ta država, dok za njezine euroobveznice jamče sve zemlje eurozone. I taj drugi prijedlog zahtijevao bi promjenu Lisabonskog ugovora, što je dugotrajan i neizvjestan proces.

Treći prijedlog Europske komisije o načinima na koji bi se mogle uvesti euroobveznice zapravo je najmanje učinkovit. Ali taj treći prijedlog ne zahtijeva promjenu Lisabonskog ugovora i mogao bi se brzo primijeniti kao lijek za smirivanje sadašnje panike i kao uvertira za kasnije uvođenje učinkovitijih verzija iz prvog i drugog prijedloga. Taj treći prijedlog predviđa da se neke nacionalne obveznice zamijene novim euroobveznicama, ali te nove euroobveznice opet bi do određene granice imale garancije zemalja koje ih izdaju, odnosno kojima ide novac od izdavanja.

EK je mjesecima radio na ovom dokumentu koji će biti predstavljen u srijedu. Postoji izračun svih prednosti i svih rizika koji idu uz sva tri prijedloga. Bit će to vrlo argumentiran dokument koji će, bez sumnje, potaknuti raspravu u vladarskim palačama i parlamentima, u medijima i na burzama. Ali nitko ne očekuje da će iznošenjem ta tri prijedloga u srijedu ideja euroobveznica biti gotova stvar. Njemačka se i dalje protivi, kao i druge bogate, fiskalno uređene države s najboljim kreditnim rejtingom AAA. Šest je takvih država u eurozoni: Njemačka, Francuska, Austrija, Nizozemska, Finska i Luksemburg. Zemlje koje imaju takav kreditni rejting boje se da će uvođenjem euroobveznica pogoršati svoju situaciju.

Podrška iz Finske

Neke od tih zemalja bile bi spremne kolektivno dijeliti svoje obveznice, ali samo s državama koje su u istoj “ligi”, odnosno koje su otprilike podjednako fiskalno uredne i kreditno sposobne. Zbog toga se sve češće govori i o “Europi s dvije brzine”: razvijenije zemlje eurozone mogle bi se jače povezati, praktički federalizirati, a manje razvijene zemlje sadašnje eurozone mogle bi to isto učiniti – ali među sobom, ne s ovima iz “više lige”. Finski premijer i njegovi ministri daju naznake da bi podržali ideju o novoj, snažnoj jezgri eurozone koju bi činilo šest AAA zemalja. EK se protivi takvim podjelama unutar eurozone i vjeruje da rješenje leži u većoj slozi, a ne raslojavanju unutar EU.