Upravo prolazimo kroz razdoblje velike krize, no uvijek postoje oni koji novca imaju mnogo. Jednom kad se svrstaju u kategoriju “šest znamenki”, počevši sa 100 tisuća kuna, eura ili dolara, i male promjene na tržištu kamatnih stopa ili pri isplati dividendi iznose mnogo. Likvidnost i očuvanje novca osnovni su postulati. Onima koji imaju više od prosjeka veliki iznosi gotovine nude određene pogodnosti, među kojima su ponajprije veće kamatne stope koje mogu ugovoriti na depozite. Također, mogu uložiti u poslove kojima je kriza srušila cijenu, a u budućnosti se očekuje njihov rast. Istodobno ih vrebaju i opasnosti – brojne ponude za ekskluzivne investicije koje se unaprijed proglašavaju visokoisplativima. To su najčešće najgora rješenja za njih i nema nikakva dokaza da su isplativija od onih koja su dostupna svima.
Stručnjaci Kiplingera, uglednog časopisa za osobne financije, istaknuli su četiri osnovna načela za upravljanje velikim iznosima novca.
Prvo je održanje likvidnosti. Znači, nije najbolje rješenje imati sav novac uložen u nekretnine, police životnog osiguranja, treći mirovinski stup ili poslovne udjele. Trebalo bi ih uravnotežiti s gotovinom i instrumentima koji su joj slični i omogućuju brz pristup novcu, bez popratnih troškova. Štednja u obveznicama, primjerice, ne može se otkupiti nakon jedne godine. Novčani su fondovi uglavnom vrh likvidnosti, ali trenutačno su im prinosi vrlo niski. Bolja je standardna štednja, koja je i osigurana. Radi smanjenja rizika treba je podijeliti na nekoliko banaka.
Drugo je pravilo tražiti veći prinos. Budući da inflacija s vremenom pojede velik dio kamata na štednju, stručnjaci savjetuju da za svaki dolar, kunu ili euro uložen u štednju jednak iznos treba uložiti u investiciju većeg prinosa. Na raspolaganju su isplative kratkoročne korporativne, trezorske ili općinske obveznice. No u našim okolnostima, to bi moglo biti i ulaganje u fondove niskog do srednjeg rizika.
Treće je pravilo – inzistirati na kvaliteti. Kiplingerovi analitičari kvalitetnima smatraju državne obveznice i obvezničke fondove koji ulažu u poslove što nisu pretjerano izloženi riziku.
Napokon, pravilo koje vrijedi za sva ulaganja jest – diverzificiranje rizika. Različiti tipovi ulaganja raspršit će rizik i smanjiti izglede da baš svi brodovi potonu. Dovoljno je držati se prethodnih koraka i dio novca staviti na štednju u banci, a ostalo investirati u obveznice i investicijske fondove.
I to ne sve u jedan fond ili u povezane institucije istog vlasnika. Jasno, praksa je pokazala da nije pametno uložiti sve u visokorizične fondove, ma koliki prinos trenutačno imali. O dionicama da i ne govorimo. Za takvu zabavu i najbogatiji bi trebali izdvojiti samo dio svog portfelja.