LURA je promijenila ime u Dukat. Ništa neobično, na prvi pogled, tvrtka se okreće daleko prepoznatljivijem brandu. No, priča bi se mogla nasloviti i drugačije. LUka RAjić uklanja svoj potpis iz imena tvrtke prije nego što to učini novi vlasnik. Ne, nemam nikakve potvrde da će se to stvarno uskoro i dogoditi, no, nakon razdoblja širenja, Rajić je odavna počeo rasprodaju svega što ne spada u osnovni mliječni biznis.
To je zdrava logika poslovanja za tvrtku će svakako dobiti više prodajući ozdravljene i restrukturirane dijelove jedan po jedan. Koji su Rajićevi razlozi za odmak od Hrvatske, možemo samo nagađati znamo samo za pričice o bračnom brodolomu, o ucjenama iz podzemlja te povremena naklapanja bez ikakvog dokaza o tajnim ortacima. Rajić se držao po strani od žarišta reflektora, nije se razmetao poput nekih drugih tajkuna i tvrtka je poslovala racionalno i uspješno.
No, na stranu svi tračevi, posve je izgledno tvrtka će kad-tad promijeniti vlasnika, čim se nađe dobar kupac. Tko će to biti? Premda je Podravka ponovno u igri za Rajićevu diviziju pića, pitanje je može li za njegovo matično poslovanje najbolja ponuda stići iz Hrvatske. Ako se domaći giganti ne zaštite, mogao bi to značiti i ulazak prvog pravog stranog prehrambenog giganta na hrvatsko tržište. Bilo kako bilo, Rajić će svakako brojiti vreće zlatnih dukata za svoj Dukat. No, što sprečava i ostale domaće tajkune da u pravom trenutku unovče svoje tvrtke?
Neki će prodati, rijetki, poput Todorića, koji i dalje pokazuju volju za borbu i inicijativu, pametno će se povezati s drugim jakim igračima u regiji, poput svojeg srbijanskog pandana i saveznika Miroslava Miškovića. Naravno da nemam ništa protiv stranih vlasnika, trebamo ih što više i što jačih, ali moramo imati dovoljan udio domaćih, kako bi se barem dio poslovne inicijative stvarao i na ovim prostorima. Tuđmanova pervertirana ideja o 200 hrvatskih obitelji na samom začetku možda nije ni bila tako loša, no pokušaj da se unaprijed odredi tko će ući u taj povlašteni klub bio je unaprijed osuđen na katastrofu.
Tuđmanova arka brzo je doživjela brodolom. Naravno, ako je ideja uopće imala ikakve veze s napretkom hrvatskog gospodarstva. Ništa se ne može zamjeriti Rajiću, za razliku od njega, većina je odavna uništila tvrtke koje su dobili na poklon i odlepršala s novcem i vrijednostima. S njima i deseci tisuća radnih mjesta. Domaći tajkuni svakako nisu nikakav ultimativni garant održavanja preostalog dijela gospodarstva u domaćim rukama.
Često bolje od jednog domaćeg ili stranog vlasnika može biti mnogo različitih domaćih i stranih dioničara. No, fond hrvatskih branitelja još je jedna dobra ideja koja je pervertirala na samom začetku. Braniteljima se dodjeljuju prava s kojima se još godinama ne bi smjelo trgovati, no, naravno, samo na papiru. Oglasnici su prepuni oglasa u kojima nepoduzetni, ili oni koji si jednostavno ne mogu priuštiti čekanje, svoje udjele nude uz gotovinski popust ili ih mijenjaju za automobile. Tko su ti javni bilježnici koji tako nešto ovjeravaju? Zašto nitko ne reagira?!? Kao da ništa nismo naučili. Ili smo možda predobro naučili. Kao da pravila kreiraju oni isti od prije desetak godina, ponovno omogućavamo torbarima da se bogate, a fond koji bi trebao pridonijeti jačanju domaćeg financijskog tržišta sakatimo na samom začetku.
No, ipak, kako se zasad čini, nastavak privatizacije Ine mogao bi biti pozitivan presedan i hrvatskim građanima dati priliku da utječu na budućnost nacionalne naftne tvrtke i da od nje profitiraju ako ih bude dovoljno koji će htjeti kupiti dionice. Ako imate novac koji još traži svoju svrhu, sačuvajte ga za Inu, isplatit će se vama i svima nama.