Rasterećivat ćemo rad, ali u krizi sve što se može treba prebaciti na tržište

Premijer Zoran Milanović i ministar Boris Lalovac ovaj tjedan najavili su značajne izmjene poreza na dohodak koje će prvenstveno donijeti značajno povećanje plaća građanima s višim primanjima. To je jedan od rijetkih poteza za koji su dobili relativno čvrstu podršku ekonomista, poslodavaca pa i medija. Uz to, izašli su u susret poduzetnicima i obrtnicima s prihodima do 3 milijuna kuna jer će od 2015. PDV plaćati po naplaćenim računima. Za to će sigurno dobiti aplauz 150 tisuća obrtnika. S ministrom Lalovcem razgovarali smo o tome što će sve nepopularno morati napraviti u pozadini ovih odluka koje su dobile podršku. Jer fiskalna održivost odavno je vruća tema u ovoj zemlji.

:: U četvrtak ste s premijerom predstavili jednu od ključnih promjena kad je u pitanju porez na dohodak unazad nekoliko godina. Građanima je više manje bilo poznato jer su puno doznali kroz brojne najave. Možda treba nešto više reći o ključnom cilju?

Da, od početka krize odnosno od 2009., ovo je prva značajnija pozitivna promjena u sustavu poreza na dohodak koja ide u korist građana. Naime, 2009. uveden je krizni porez od 2 i 4 posto koji je pogađao i siromašnije i imućnije, a 2012. smo povećavali neoporezivi dio, ali i spuštali porezne razrede sa 10.800 na 8800 kuna. U 2012. su, dakle, rasle niže plaće, a smanjivale se one više. Stoga se može reći da je ova nova promjena izuzetno bitna jer je išla u oba smjera u korist građana; rast će i najniže i više plaće tj. plaće takozvanog srednjeg sloja.

U svim razgovorima koje smo vodili s investitorima na road showu prva tema bila je zašto nemate rast, zašto nemate investicija. Upozoravali su nas da je jedan od razloga to što imamo vrlo visku bruto cijenu rada. Ljude koji se ne bave izračunima to može zbuniti, pitaju kako je to moguće jer su im prva pomisao mala primanja od 3-4 ili 5 tisuća kuna. Međutim, u Hrvatskoj nije problem neto plaća, koje zaista u prosjeku nisu visoke, nego ukupna struktura davanja koja čine bruto plaću. Imate 20 posto za mirovinsko, pa 17,5 posto za zdravstveno i za zapošljavanje, zaštitu na radu... Investitore ne zanima kolika su pojedina davanja ili što je to prirez, zanima ih kolika su im ukupna davanja za jednog radnika.

S druge strane, mi u Hrvatsku želimo privući investicije visokotehnoloških kompanija. To su one kompanije koje radnicima osiguravaju veće plaće odnosno one koje više ulažu u ljude. Dosad su nam ključne investicije, primjerice, bile u shopping centre koji zapošljavaju radnike s niskim plaćama od 2-3 tisuće kuna. Na tim razinama mi zaista nemamo visoko opterećenje dohotka raznim davanjima. No, mi u svakom slučaju zbog prevelikog opterećenja dohotka nismo mogli privući deset visokotehnoloških i izvozno orijentiranih kompanija kao što je danas Ericsson Nikola Tesla, a već deset takvih kompanija činilo bi značajnu razliku. Cilj nam je to promijeniti.

Nešto jednostavno nije u redu ako se na neto plaću mora platiti više od 100 posto raznih dodataka. Investitori su, logično, za svoje regionalne centre počeli odabirati Srbiju, Bugarsku, Rumunjsku, Mađarsku... Ne samo da su kompanije koje su dolazile zaobilazile Hrvatsku, nego su i one s postojećim regionalnim centrima u Hrvatskoj počele bježati preko granice. Izračunali su da im je zbog opterećenja cijene rada dvostruko isplativije poslovati u susjedstvu. Dakle, rasterećenje cijene rada jednako nam je bitno koliko zbog povećanja potrošnje, toliko i zbog povećanja investicija.

:: Hoće li se promjene u sustavu poreza na dohodak tu zaustaviti?

Još od 2009. govorili smo o porezu na dohodak samo u kontekstu izvora prihoda za državu, a sada ga stavljamo u kontekst povećanja potrošnje, rasta i investicija. Rasterećenje plaća mora se nastaviti u 2015. i 2016. Ne znamo hoće li do tada zaživjeti moja početna ideja o potpunom ukidanju 40-postotne stope. Moje je osobno mišljenje da je i 25 posto pristojno opterećenje. Četvrtinu dajete državi. Čak i ako ne zaživi, ideja o ukidanju 40-posto treba nastaviti s pomicanjem poreznih razreda s 13.200 na više i s povećanjem osobnog odbitka na, recimo, 3000 kn. Ako u tome uspijemo, osobno vjerujem da nam se više neće događati ovako teške krize.

:: Građani će se lakše razduživati. No, izjave odgovornih u gradovima upućuju na to da će pružati poprilični otpor. Zamjenica gradonačelnika Bandića, gđa Švaljek, već je najavila da će dignuti prirez i tako poništiti učinak vaših mjera. Što onda?

Bitno je reći da smo 2012. znatno povećali prihode gradova i općina kada smo sa 10.800 kuna spustili gornji porezni razred na 8800 kuna. Pitam ih zašto tada nisu smanjivali prireze ako su dobili više novca? A jesu – dobili su više novca. U doba krize prihodi gradova i općina su rasli, a to je neprirodno. Neprirodno je da imamo sve manje zaposlenih, da smo nekonkurentni, a da se povećavaju prihodi lokalnih jedinica. Njihovi prihodi povećali su se i zbog kvalitetnog rada Porezne uprave, povećanja porezne discipline, uvođenja JOP obrasca tj. niza raznolikih mjera ciljanih prema boljoj naplati svih davanja u okviru bruto plaće. Dakle, ponavljam pitanje, zašto općine i gradovi tada nisu snizili prireze, kad su im prihodi rasli?

Ipak, mislim da nijedan grad i općina neće raditi protiv svojih građana. Lokalna zajednica ne bi smjela pokazati da se ne može prilagoditi promjenama. No, ako dođe do toga, otvorit će se pitanje je li njihova administracija toliko narasla da iz svojih interesa počinju kočiti bilo kakve promjene koje vode povećanju konkurentnosti i zapošljavanju. Želi li itko u Hrvatskoj zaustavljanje pozitivnih trendova?

Moram reći i da je porezni sustav postavljen krivo: lokalna zajednica trebala bi se financirati iz imovinskih poreza, a ne od poreza na dohodak.

Ako vlada nema mogućnost utjecati na konkurentnost odnosno cijenu rada i potrošnju kroz porez na dohodak, onda uopće nema manevarskog prostora. Ne može smanjivati mirovinski doprinos jer za mirovine nedostaje 18 milijardi kuna koje se moraju skupiti u proračunu, a ne možemo rezati ni zdravstveni doprinos, što smo, vidjeli ste, pokušali, ali nije išlo.

Gradovi i općine u budućnosti mogu dobiti više od imovinskih poreza, ali svoje administrativne kapacitete ne bi trebali financirati iz rada iz vrlo jednostavnog razloga – malo ljudi radi! Ako danas govorimo o 1,3 milijuna zaposlenih, onda valja reći da bi nam trebalo barem 1,6 milijuna ljudi koji rade pa bi i svi problemi s financiranjem bili manji. Naše mjere idu prema povećanju zaposlenosti.

:: No, što ako, recimo, gospodin Bandić i neki drugi gradonačelnici jednostavno ipak odluče podići prireze. Možete li iskoristiti saborsku većinu koja bi zabranila takvo ponašanje?

Nikad ne volimo ići smjerom zabrana, ali ako se pokaže da će neki pokušati dizati prireze, moramo razmisliti o njihovu ograničavanju, baš kao što smo bankama ograničili visinu kamata. Ako idemo s politikom poreznog rasterećenja, onda će osigurati njezino provođenje. Moramo širiti poreznu bazu, a ne povećavati poreze. A što se tiče financiranja lokalne uprave, idemo razgovarati o tome gdje možemo biti efikasniji.

Za mene je zastrašujuće da je državna i lokalna uprava postala najveća "industrija" u Hrvatskoj. Ako ima više zaposlenih u državnom aparatu nego u prerađivačkoj industriji, onda je došlo vrijeme da kažemo da se i nalazimo u ovakvim problemima jer tako veliki državni aparat privatni sektor više ne može financirati.

:: Spekuliralo se da ćete manjak prihoda od poreza na dohodak kompenzirati ukidanjem olakšica na reinvestiranu dobit kompanija?

Olakšice za reinvestiranu dobit ostaju, ali ćemo postaviti jasnije kriterije o povećanju zaposlenosti, ulaganju u dugotrajnu materijalnu imovinu i povećanju kapitala. S lokalcima ćemo raditi na preraspodjeli poreza u korist lokalne zajednice. Dobit će, primjerice, prihode od oporezivanja kamata na štednju, ali od njih zahtijevamo prilagođavanje životu u krizi.

:: S obzirom na rastući proračunski deficit i otpor gradova i općina, smanjivanje progresivnosti poreza na dohodak čini se dosta hrabrom odlukom. Ekonomisti su pohvalili odluku, uz ogradu da bi voljeli s druge strane vidjeti barem obrise proračunskih ušteda. Sada ste sasvim sigurno u fazi ne samo da znate što biste trebali rezati prilikom rebalansa nego već morate planirati i za sljedeću godinu. Što se zbiva?

Iz centralnog proračuna za plaće se daje oko 31 milijarda kuna. Tu je i 4-5 milijardi u lokalnim zajednicama koje idu na plaće. Znači, sveukupno govorimo o oko 35 milijardi kuna. Ako tome pak pribrojim plaće iz javnih tvrtki, koje su pretežito u monopolu, onda dolazimo do zastrašujućeg iznosa i nitko mi ne može reći da tu ne može biti racionalizacije. Ako usporedite izdvajanja privrede s izdvajanjima administrativnog aparata za plaće, postaje sigurno da u javnom, državnom i lokalnom sektoru treba postaviti pitanje efikasnosti do razine svakog zaposlenika. Kad bismo postavili kriterije i indikatore,  imali bismo daleko višu razinu učinkovitosti. U učinkovitosti našeg javnog aparata problem su prepoznali i međunarodne institucije, on je očigledan.

Nećemo ići na linearnim rezanja, nego ćemo inzistirati na indikatorima efikasnosti, a onda će se, vjerujem pokazati da bi se razina plaća u javnom sektoru trebala prilagoditi općem stanju u privredi. Mi smo 23 godine bildali rashodovnu stranu izvlačeći iz privrede. Filozofija treba biti obrnuta; pogledajmo kakvi su kapaciteti privrede te njima prilagodimo centralnu i lokalnu upravu. To je jedini put izlaska iz krize.

:: Kakve su šanse da dobijete političku bitku oko rezanja plaća ili onih famoznih 367 dodataka na plaću?

Kad pričam sa svim ministrima i sa sindikatima, imam osjećaj da su svi oni za racionaliziranje sustava. U svim dosadašnjim razgovorima nisam primijetio da je bilo tko bio protiv uvođenja jasnih mjerila i kriterija. No, dosad su razgovori bili poprilično demagoški jer nije bilo riječi o konkretnim brojevima i učincima.

Sada ćemo prvi put kroz centralni obračun plaća moći povući liniju i reći da tajnica u jednom ministarstvu treba imati istu plaću kao ona u nekoj agenciji. One čak nemaju istu osnovicu ni isti koeficijent. Dakle, u javnoj upravi ima puno primjera nepravdi i neracionalnosti. Možemo sami sebi jednostavno reći kakvu to javnu upravu trebamo te koliko treba biti brojna. Ušteda mora i može biti.

:: Točno na čemu?

Upravo krećemo s tzv. Spending Reviewom. Fokusirali smo se na četiri područja. U analizi svih troškova pomoći će nam i Ekonomski institut i Institut za javne financije, pokušavamo što više otvoriti Ministarstvo financija i javne financije doista učiniti javnima. Jedno od četiri područja fokusa svakako će biti plaće koje su, kao što sam rekao, samo na razini centralne države 31 milijardu kuna. Spending Review odnosno dubinsku analizu rashoda svakako ćemo napraviti i u sustavu zdravstva. Zdravstvo je bez plaća 12, a s njima 20-ak milijardi kuna.

Otvorit će se pitanje subvencija i njihova stvarnog učinka na gospodarstvo. Nije svaka subvencija jamstvo gospodarskog rasta, pitanje je kako je korištena. I četvrto, fokusirat ćemo se na funkcioniranje svih agencija. Imamo četiri skupine za analizu koje zajedno nose više od 50 milijardi kuna rashoda. Nakon analize znat ćemo kakve sve mjere ušteda možemo poduzeti na rok od 3 do 6 mjeseci, ali bez linearnog rezanja. Naša radna skupina ministara i vanjskih stručnjaka, koja će to provesti, rezultate će po završetku prezentirati Vladi, ali i poslodavcima i sindikatima.

Spending Review je alat koje su koristile sve zapadne, razvijene zemlje. U osamdesetima i devedesetima primijenile su ga Velika Britanija, Francuska, Sjedinjene države... Zemlje zapadne demokracije, u trenucima kad su krize dotakle njihov privatni sektor, okretale su se Spending Reviewu javnog sektora. Najbolji primjer je Švedska koja je 70 posto duga u odnosu na BDP srezala na 30 posto jer je uspjela povećati učinkovitost javne uprave.

:: Koliko je ljudi višak u javnoj upravi?

Teško je zasad reći. No, mogu reći da je jasno kako zbog novih tehnologija, novih alata i povećanja učinkovitosti u javnoj upravi, dolazi do otvaranja prostora kad je u pitanju broj ljudi. Moje je osobno mišljenje da u doba krize javna uprava treba sačuvati svoju osnovnu djelatnost – zdravstvo, školstvo, policiju, vojsku. Sve ono što može ići na tržište pomalo i treba prebacivati na tržište kako bi bilo što više zaposlenih u privredi. Ako imate razvijeno tržište, onda nije problem ljude iz javne uprave prebaciti u privredu. Međutim, ne bi ih bilo dobro samo staviti na burzu. Zbog toga govorim o postupnom, laganom prebacivanju ljudi iz javne uprave na tržište. To je jedini put. Ne vidim drugi.

:: U javnosti je dosta stručnjaka izlazilo s tezom da treba ukinuti prevelik broja županija, gradova i općina. Od te ideje se odustalo. Zašto?

To je političko pitanje. No, mogu reći da ova porezna reforma jamči da će do izražaja doći fiskalni potencijali gradova i općina. Jedno su administrativni kapaciteti gradova i općina odnosno naše želje da svako selo ima svojeg načelnika i svoju administraciju, a realnost je nešto drugo. Uostalom, valja znati da su općine i gradovi nastali u potpuno drugačijim okolnostima. U doba duboke recesije možemo financirati osnovne djelatnosti države, ali što se tiče svega ostalog, morat ćemo razgovarati o fiskalnoj održivosti. Daljnje fiskalno rasterećenje rada otvorit će samo po sebi pitanje financiranja cjelokupne lokane administracije. Ako sami ne nađu dovoljne izvore prihoda u imovinskim porezima, možda će doći do fiskalnog "spajanja" lokalnih jedinica ili će pak neki načelnici općina postati volonteri.

Imamo malo radnika, njihova radna mjesta moramo čuvati. Svi oni u državnoj administraciji moraju shvatiti da netko za njih mora napraviti, prodati i naplatiti svoj proizvod ili uslugu kako bi ih financirao. Moramo razmišljati o opstojnosti ekonomije. Uostalom, pitajmo građane žele li plaćati administraciju po stopi od 40 posto, dobivaju li za taj novac adekvatnu razinu usluge? Zdravstvo daje, školstvo također, a lokalne razine? Neka odgovore građani.

:: Zašto ste protiv linearnog rezanja? Jedan strani ekonomist ovih dana upozorio me da bi možda politički bilo najjednostavnije okupiti ministre i reći im da se svima uzima 10 posto te da nitko neće umrijeti bez tih 10 posto.

Zato što to ne bi bila strukturna reforma, a mi moramo provesti strukturne reforme. Linearnim rezanjem pogađate i onoga tko je, recimo, dva ili tri puta učinkovitiji nego netko drugi. Isto bi prošao onaj tko je izdao, recimo, 100 građevinskih dozvola i onaj koji nije došao na posao ili zabušavao. Linearno rezanje, prema mojem mišljenju, bilo bi nepravedno. Na njega idete ako nemate dobre alate za analizu ili ako nemate vremena i prostora. U nekim zemljama snažno linearno rezanje nije dalo učinke jer i nakon njega morate napraviti strukturne reforme.

:: Monetizacija autocesta neće puno pomoći proračunu, nego će se najvećim dijelom dobivenim novcem pokriti skupi krediti. Planirate li vi kao ministar financija uopće za sljedeću godinu mogućnost financiranja novih gubitaka autocesta? Računate li da ćete i sljedeće godine morati izdvajati značajna sredstva iz proračuna za autoceste? Otpori monetizaciji, čini se, rastu pa...

Nakon što smo riješili brodogradnju naglo nam je skočio javni dug. Uz to smo preuzeli i dugove zdravstva. Uz rast proračunskog deficita došli smo do razine od 67 posto javnog duga u odnosu na BDP. U taj javni dug nisu uključeni dugovi autocesta. A HAC je ove godine skupa s ARZ-om morao uzeti milijardu eura kredita da bi mogli pokriti svoje obveze jer prihodi od cestarina nisu bili dovoljni. Država je morala pomoći. Da nismo, sav njihov dug došao bi na naplatu. Ukupne kreditne obveze autocesta su oko 4 milijarde eura, a nažalost nemaju toliko prometa da ih same mogu vraćati. Nemamo, opet ću reći, prerađivačku industriju koja može plaćati te autoceste koje će, uostalom, uvijek ostati u Hrvatskoj. Međutim, bez jake industrije pitanje je otkuda možemo plaćati autoceste.