Restrikcije bankama natjerat će tvrtke po novac na burzu

Nakon odlaska iz Plive, gdje je bio član Uprave za financije, Željko Perić  započeo je samostalni biznis. S iskustvom koje je  stekao u Plivi brzo se prometnuo u najtraženije konzultante u Hrvatskoj. Zastupao je Actavis u preuzimanju Plive, a nedavno je izabran u NO Atlantic grupe.

VL: Što će se događati na planu privatizacije, restrukturiranja i IPO-a u ovoj godini?
PERIĆ: Već se u 2006. godini usporavanjem i odgađanjem nekih projekata (strategija i restrukturiranje brodogradnje, privatizacija Croatia osiguranja i HPB...) osjetio utjecaj dolazećih izbora. Realno je očekivati da će se u 2007. forsirati samo oni projekti koji mogu imati pozitivan utjecaj na glasače, poput IPO-a HT-a i gradnje infrastrukturnih objekata, a projekti koji imalo mirišu na restrukturiranje i ozbiljnije reforme neće biti pokrenuti.

VL: Koji procesi će biti dominantni? 
PERIĆ: Na vanjskopolitičkom planu to će svakako biti pregovori o pristupu EU, gdje će se pokušati kapitalizirati na svakom koraku naprijed, jer će ipak apsolutni fokus biti na politički najznačajnijem događaju, parlamentarnim izborima. Nažalost, oni će zasjeniti, a dobrim dijelom i usporiti tako nužne promjene i pomake u gospodarstvu.

VL: Vlada je napravila  presedan sa Sunčanim Hvarom. Kako će to utjecati na daljnji tijek privatizacije posebno hotelskih kompanija? 
PERIĆ: Vlada je ovim činom vjerojatno otvorila Pandorinu kutiju i mislim da će zbog toga u budućnosti imati puno problema pri privatizaciji ostatka hotelsko-turističkih kapaciteta. Iz ovoga primjera moraju svi naučiti. Kao prvo, da prije privatizacije morate imati jasan cilj što zapravo želite postići. Želite li maksimirati prihode proračuna ili osigurati razvoj poduzeću koje ima veliki neiskorišteni potencijal. Nije svejedno privatizirate li jedan od mnogo hotela u velegradu ili jedino poduzeće u gradiću, o kojemu ovisi sudbina grada. Hvar je ovaj drugi primjer i ako se stvarno i iskreno išlo na JPP, onda je strateškom partneru daleko logičniji i prirodniji partner Grad, a ne centralna vlast, pa ga je trebalo transparentno uključiti u model od početka. No, u konkretnom slučaju stvari se očito nisu nazvale svojim pravim imenom od početka, jer se ipak radilo o privatizaciji, a ne JPP, pa je, pod pritiskom javnosti i iz nelagode, Vlada napravila kompromis i donijela odluku o prijenosu udjela Gradu. No, Grad sada ne smije likovati, već pružiti ruku Orcu i dopustiti mu da poslovni plan, kojim je pobijedio na natječaju u cijelosti realizira. Paket dionica Gradu daje pravo da bude detaljno informiran, da kontrolira i nadzire, ali i obvezu da partnerski podržava i pomaže u realizaciji dobrih ideja.

VL: Kada se dodjeli dionica lokalnim zajednicama doda malodioničarski model za otkup dionica (po novom budućem zakonu) je li nastala potpuna zbrka s kriterijima i kako će Vlada iz toga isplivati?
PERIĆ: Iako se Vlada dovela u nezgodnu situaciju, mislim da se još uvijek može izvući, ali isključivo postavljanjem jasnih i transparentnih ciljeva i kriterija, nakon čega se tek bira najprimjereniji model privatizacije. U načelu, ja sam protivnik "deprivatizacije" komercijalnih društava, što neki, kroz model radničkog dioničarstva i sada primjer Hvara, zapravo zagovaraju. Orco je Hvaru ipak donio novac i investirao ga, i to u količinama koje nikada niti izbliza ne bi mogli ni radnici niti Grad. Zato se niti radnici, niti gradovi ne trebaju "zaletavati" jer će, u većini slučajeva, postati teret poduzeću čiji su dioničari. Bez novca za razvoj ne bi bilo novih radnih mjesta, atraktivnijih sadržaja, viših cijena i dobiti iz koje se može financirati dalji razvoj. Mogao je to, u slučaju Hvara,  biti netko drugi i možda bi sve to napravio malo bolje, ili malo lošije, no činjenica je da je Hvaru, kao i mnogim hotelskim kućama bio nužan partner sa svježim kapitalom i idejama. Nikada niste sigurni da ste izabrali najboljeg partnera, ali ako ste postavili jasne kriterije i kvalitetno proveli transparentan proces, onda vam je barem savjest čista da ste učinili sve da grešku svedete na minimum. Stranac ili domaći, za mene je svejedno. Bitno je da ste u privatizaciji izabrali nekoga tko zna i može. Jer, budimo objektivni, neuspjehu naše privatizacije nisu kumovali strani ulagači, već domaći kvaziulagači.

VL: Koje privatne tvrtke vidite kao kandidate za IPO u ovoj godini ili, bolje reći, koje su zrele za to bez obzira na odluku?
PERIĆ: HNB je svojim mjerama ograničila prostor za rast bankovnih plasmana koji su bili dominantni izvor financiranja većine hrvatskih poduzeća. Za neka poduzeća to je svakako loša vijest, no s druge strane to će imati i pozitivnih posljedica, jer će usmjeriti više poduzeća ka tržištu kapitala, na izdavanje obveznica ili  ponudu dionica na burzi (IPO).  Tko će to iskoristiti u 2007?  Ipak ne bih ovdje o imenima, no smatram da svaka privatna kompanija s prihodima iznad 1 milijarde kuna, ako ima kritičnu masu razvojnih ideja i dobar menadžment, može vrlo uspješno prikupiti dovoljno svježeg kapitala na burzi. Naravno, treba za to nešto i žrtvovati, prvenstveno dio vlasništva, neformalni način vođenja kompanija, prihvatiti transparentnost u poslovanju, komunikaciji s tržištem i iskazivanju rezultata. Danas je naše tržište gladno novih izdanja i volio bih da novac koji se nudi kroz tržište kapitala pokupe perspektivne i ambiciozne tvrtke i njime realiziraju dobre razvojne ideje i planove.
 
VL: Najavljen je i model sekundarne prodaje iz državnog portfelja dionica. Kako se tehnički izvodi SPO i koje su tvrtke (iz portfelja HFP-a) pogodne za to?
PERIĆ: SPO (druga javna ponuda) tehnički se ne razlikuje od IPO-a (inicijalna javna ponuda). S dionicama iz portfelja državnih fondova (uključujući HFP) do sada su napravljeni IPO samo Plive i Ine, pa osim Ine ne vidim koji bi se još SPO mogao dogoditi, s obzirom da je ostatak udjela u Plivi država nedavno prodala. No, pri spominjanju SPO-a vjerojatno se mislilo na čišćenje portfelja HFP od manjinskih udjela u tvrtkama za koje zapravo nije ranije niti rađen IPO, pa u tom slučaju takve transakcije ne možemo niti nazivati SPO-om.
 
VL: Postali ste član NO Atlantic grupe. Kako je došlo tog toga angažmana i što će se događati u toj grupaciji u smislu restrukturiranja vlasničke strukture.?
PERIĆ: Atlantic se transformirao iz društva s ograničenom odgovornošću (d.o.o.)  u dioničko društvo (d.d.) pri čemu ga je dokapitalizirala njemačka razvojna agencija DEG. Nakon transformacije u dioničko društvo Atlantic je poslao jasan signal da želi izići na burzu, što znači da ima ideje i projekte za daljnji razvoj i da ne zazire od prihvaćanja burzovnih pravila igre. Prihvatio sam poziv da se pridružim novom Nadzornom odboru jer mi se sviđa način na koji se u toj kompaniji radi i razmišlja o budućnosti, u čemu ću im, s velikim zadovoljstvom pokušati pomoći, zajedno s ostalim članovima Nadzornog odbora.

VL:  Mogu li li naše velike privatne kompanije izdržati  i razvijati se u situaciji kada njima vlada samo jedan vlasnik ili obitelj?
PERIĆ: Imamo dosta primjera koji pokazuju da se može, ali do jedne granice. Prvi problemi nastaju kada obiteljska tvrtka dosegne veličinu i kompleksnost u poslovanju, koji zahtijevaju promjene u načinu vođenja i upravljanja, a ona nastavlja poslovati na isti način kao do tada.
Oni koji taj problem na vrijeme  prepoznaju pa se kadrovski i organizacijski adekvatno ojačaju, nakon još jedne faze uspješnog razvoja obično se susretnu sa sljedećim problemom, a to su izvori financiranja daljnjeg rasta i razvoja.
Naime, kada kompanija iscrpi vlastiti cash flow, bankarske limite i potencijal daljnjeg zaduživanja, a želi i može dalje rasti, novi kapital mogu osigurati samo novi investitori. Privatni vlasnici kojima je razvoj kompanije na prvome mjestu - na to će pristati, a oni koji žele i dalje imati apsolutnu kontrolu još će neko vrijeme mučiti vlastitu tvrtku.

VL: Je li prošlo vrijeme obiteljskih tvrtki koje se hoće razvijati. Možete li pobrojati tvrtke u kojima vidite taj ograničavajući faktor?
PERIĆ: Pitanje daljnjeg razvoja tvrtke ne ovisi uvijek isključivo o volji vlasnika, već često i o objektivnoj procjeni vlastitih snaga na tržištu. Zato ne bih rekao da je njihovo vrijeme prošlo. Na primjer, Agrokor koji je u suvlasništvo pripustio EBRD i Atlantic kojemu je svježi kapital donio DEG, ostaju i dalje dominantno obiteljske tvrtke. No, oni spadaju u grupu onih koji su ipak razvoj stavili na prvo mjesto i odlučili žrtvovati dio vlasništva za svježi razvojni kapital. Obje tvrtke će vjerojatno i dalje prikupljati novi kapital ili privatnim plasmanima ili kroz burzu i tako smanjivati udjel obitelji u vlasništvu, ali će ako im razvojni projekti budu uspješni, vrijednost tih udjela rasti.
Puno je primjera u svijetu gdje se neki veliki sustavi, nekada u većinskom vlasništvu obitelji, i dalje smatraju kontroliranim od strane obitelji, a da zapravo obiteljski udjel iznosi svega nekoliko postotaka.