Prema nerevidiranim podacima o poslovanju banaka za prošlu godinu njih šest je završilo godinu u minusu, dio njih ima stopu adekvatnosti kapitala tek nešto veću od minimalno propisanih 12 posto, dok Karlovačka banka ne ispunjava zahtjev minimalne adekvatnosti i ona u toj banci iznosi 7,90 posto.
Jača konkurencija
– Banke čija je adekvatnost kapitala niža od 14 posto, uz dodatni problem nenaplativosti potraživanja, pod najvećim su povećalom Hrvatske narodne banke – kaže viceguverner HNB-a Davor Holjevac. Najveći problem imaju manje banke, odnosno one čiji je tržišni udjel ispod jedan posto te stručnjaci ponavljaju kako je za njih najbolje rješenje okrupnjavanje. Takvo rješenje preporučuje i Holjevac, no dodaje kako taj proces traje najmanje godinu-dvije. – A neke od manjih banaka za to nemaju više vremena – upozorava Holjevac. Naime, proces spajanja uključuje tri koraka – spajanje istih proizvoda, pa tehnološko spajanje i zatim ono stvarno kroz zamjenu dionica. Upozorenja o konsolidaciji banaka stižu već godinama, no u vrijeme kada je povrat kapitala bio zadovoljavajući vlasnici banaka su teže prihvaćali ideju o spajanju pa čak i prodaji. Osim spajanja i prodaje, banke mogu ojačati položaj na tržištu i preoblikovanjem svog poslovanja iz univerzalnog u specijalizirano ili povećanjem kapitala.
– Male banke moraju računati i na činjenicu da će ulaskom u EU strane banke moći otvarati podružnice u našoj zemlji bez odobrenja HNB-a, čime će konkurencija dodatno ojačati – kaže Holjevac.
Odnos troškova i prihoda u manjim bankama je 80 posto, a u velikim ispod 50 posto. Konzultant Damir Novotny zaključuje da će male banke teško povećati svoj tržišni udjel zbog glavnog problema – nedostatka kapitala, te je stoga okrupnjavanje najbolje rješenje.
Mete preuzimanja
– Male banke ne mogu konkurirati velikima s ročnošću i kamatama – kaže Novotny. Smatra i da bi se kod nas trebalo dogoditi ono što se dogodilo u Italiji prije dvadeset godina kada je tamošnja središnja banka "natjerala" manje banke na spajanje, a posljedica toga je bilo, primjerice, stvaranje dviju velikih – UniCredit banke i Intese. Kod nas takvo što nije moguće jer konačnu odluku donose vlasnici. No trenutačno, iako postoji inicijativa o okrupnjavanju više manjih banaka, izgleda da će se veći dio njih odlučiti na prodaju, a dubinska snimanja već su u tijeku u nekim bankama. Tako je, navodno, EBRD s jednom većom bankom zainteresiran za ulazak u Karlovačku banku, Société Général radi dubinsko snimanje u Vaba banci, čiji su suvlasnici već i javno objavili prodaju 38-postotnog udjela. Podravka navodno završava dubinsko snimanje u banci Kovanica, a isto se obavlja u Credo banci, te Centar banci, za koju su navodno zainteresirani ulagači iz Slovačke. Prošle se godine pak govorilo o navodnom spajanju Centar i Nava banke. Koncern Agram je pak spreman primiti moguće ponude za Kreditnu banku. Dulje se vrijeme već spominje da će turski vlasnici Solarisa prodati Jadransku banku. Problem nedovoljne stope adekvatnosti kapitala u Karlovačkoj banci trebao bi se riješiti uskoro, nadaju se u HNB-u, koji trenutačno u banci provodi superviziju.
Rješenje za KaBu
– U tijeku su razgovori o dokapitalizaciji Karlovačke banke, no nikakve detalje u ovom trenutku nismo u mogućnosti komentirati. Za naše poslovanje važna je činjenica da radimo na podizanju stope adekvatnosti jamstvenog kapitala te smo sigurni da ćemo do kraja ovog mjeseca dosegnuti zakonom propisanu stopu od 12 posto. Očekujemo također da će revidirani podaci za prošlu godinu pokazati veću stopu adekvatnosti kapitala i manji gubitak nego što to pokazuje nerevidirano izvješće – objašnjava Šola i tvrdi da je poslovanje u prva tri mjeseca stabilno i pozitivno.
Banka bi, naime, mogla povećati kapital kroz hibridne instrumente ili se pak namiriti prodajom, primjerice, nekog od zemljišta ili nekretnina koji su kolaterala u nenaplativim kreditima. Zanimljivo je da neke manje banke imaju visok gubitak, ali istodobno i visoku stopu adekvatnosti kapitala zato što vlasnik "ubacuje" vlastiti novac u banku. Najveći problem domaćih banaka trenutačno je rastući trend nenaplativih potraživanja čija je prosječna stopa, prema posljednjim podacima, 11,2 posto, ali u nekim bankama prelazi i 20 posto.
Nerevidirani podaci o poslovanju banaka za prošlu godinu pokazuju da je bankarski sustav pozitivan te da profitabilnost raste. Ukupna aktiva iznosila je 391,62 milijarde kuna i bila je za 3,54 posto veća nego u istom razdoblju godinu prije (378,22 milijarde kuna). Prosječna stopa adekvatnosti jamstvenog kapitala banaka iznosila je 18,36 posto, što je također pozitivan pomak u odnosu na 2009. godinu kada je iznosila 16,43 posto. Od 33 banke u Hrvatskoj u 2010., s dobiti je poslovalo njih 27, a šest je imalo gubitke, u ukupnom iznosu od 201,9 milijuna kuna, što je bolji rezultat nego 2009. kada je osam banaka završilo godinu sa 650,6 milijuna kuna gubitaka. Banka s najvećim gubitkom u 2010. godini je Karlovačka banka sa 83,2 milijuna kuna gubitka, a slijede ju banka Kovanica sa 48,5 milijuna kuna te Croatia banka sa 41,7 milijuna kuna gubitka. Karlovačka banka je i jedina banka čija je stopa adekvatnosti jamstvenoga kapitala manja od minimalne propisane stope od 12 posto, ali koja bi se, prema najavama iz KaBe, već početkom travnja trebala povećati.
Tema koja me je oduvijek fascinirala. Kako je moguće da se nikada ne dogodi da dođete u banku i dobijete odgovor kako ne možete dobiti kredit jer trenutno nemaju dovoljno novaca. Da vam kažu kako moraju čekati da netko položi (oroči) novac kako bi mogli izdavati nove kredite. Iz teksta u nastavku vidjet ćete kako stvari zaista funkcioniraju i kako banka od vaše jedne kune može stvoriti novih 3, 5 ili 10 kuna. Naravno vrijedi i obrnuto: povlačnjem novca iz banke smanjujete mogućnost njegovog umnožavanja. Kako od jedne kune banka može \'\'stvoriti\'\' tri? Je li posrijedi neki čarobni štapić kojim banke kreiraju novac ili se ipak krije nešto drugo? Ovu su najveće tajne moći... Banke: Financijski sustav od svojih najranijih začetaka temelji se na principu ponude i potražnje, odnosno sučeljavanju viškova i manjkova financijskih sredstava. U davna vremena kad banke još nisu postojale i kada se novac, odnosno zlato čuvalo kod zlatara shvatilo se da zlatarima nije potrebno čuvati svu količinu zlata već da se dobar dio može posuditi onima kojima je trenutno potreban, a da se samo manji dio može zadržati za podmirenje tekućih obveza. Tako su sada osim naknada za pohranu zlata u svojim sefovima počeli zaračunavati i kamate na posuđene viškove. Upravo na ovom principu razvio se današnji moderan bankovni sustav. Poslovanje današnjih banaka temelji se na prikupljenim depozitima – znači viškovima novčanih sredstava stanovništva, poduzeća i drugih subjekata. Tako prikupljeni depoziti predstavljaju obvezu banke u njezinoj pasivi. Banka na tako primljene depozite jedan dio sredstava mora izdvojiti u obliku obvezne rezerve i rezerve likvidnosti (koju propisuje Hrvatska narodna banka) kako bi mogla izvršavati svoje obveze dok ostatak sredstava može plasirati u obliku kredita svojim klijentima ili u neke druge oblike investiranja. Znači vidimo da banka ustvari transferira vlastite obveze – primljene depozite (pasiva) u vlastita potraživanja – dane kredite (aktiva). Zabluda je da banke svoju profitabilnost temelje na razlici pasivnih (kamate na primljeni depozit) i aktivnih (kamata na dane kredite) kamatnih stopa pri tom misleći da banka na primljeni depozit od recimo 100 kuna odobrava kredit u istom ili manjem iznosu. To naravno nije ni približno točno a u nastavku ćemo vidjeti i zašto. Ako banka prikupi 100 kuna depozita i ako izdvoji 20 kuna za obveznu rezervu i 10 kuna za rezervu likvidnosti ostaje joj 70 kuna za kreditnu aktivnost i to je njezin trenutni kreditni potencijal. Ako pretpostavimo da će banka uspjeti plasirati svih 70 kuna u obliku kredita, jedan dio tako odobrenog plasmana vratit će se ili ostati u banci na računu (stopa zadržavanja sredstava u banci). Ako pretpostavimo da se od prvotno odobrenog kredita 30 kuna vrati u banku, tih 30 kuna predstavlja novi depozit i novu bazu za sljedeći kredit. Banka tako na osnovu jednog depozita multiplicira njegovu vrijednost i vrši kreditnu ekspanziju. Ne zaboravimo da je ovo bio primjer modela jedne banke (banka A) gdje je bila pretpostavka da će 30 kuna ostati i/ili vratiti se u banku. To znači da ostalih 40 kuna može doći kao depozit u drugu banku (banku B) – ta druga banka opet izdvaja sredstva za obveznu rezervu i rezervu likvidnosti i ostatak plasira u obliku kredita i tako se lanac nastavlja. Na taj način dolazimo do tzv. makromultiplikacije odnosno ekspanzije kredita na razini svih banaka gdje banke na osnovu prvotnih 100 kuna depozita mogu odobriti mnogo veći iznos kredita i naravno na ukupni iznos zaračunati aktivnu kamatnu stopu. Zbog toga kažemo da banke kreiraju depozitni novac (novac na računima) dok centralna banka primarnom emisijom kreira primarni odnosno efektivni novac (novčanice i kovanice). Kreditna aktivnost na osnovu koje se stvara depozitni novac predstavlja ustvari sekundarnu emisiju novca. Važno je naglasiti da na proces multiplikacije utječe i razvijenost bezgotovinskog platnog prometa. Što je bezgotovinski platni promet razvijeniji, odnosno što je manje efektivnog novca u optjecaju baza za kreditnu aktivnost će biti veća. HNB kao regulator monetarne politike posebnu pažnju pridaje tome da se ovaj proces multiplikacije previše ne razuzda pa raznim restriktivnim mjerama utječe na proces multiplikacije depozita. Tu su osobito bitne već spomenute: stopa obvezne rezerve i rezerve likvidnosti. Što su ove stope manje kreditna ekspanzija će biti veća i obrnuto. Naravno, tu dolazi do suprotnih mišljenja između poslovnih banaka koje nastoje što više povećati svoj kreditni potencijal a tako i svoju profitabilnost, i centralne banke koja nastoji ograničiti kreditnu ekspanziju i izbjeći moguće potrese u gospodarstvu. Nekada davno papirnati novac je bio samo zamjena za stvarno zlato no ubrzo su shvatili da im je potrebno više novaca nego što imaju zlata i onda su jednostavno počeli izdavati više novaca. Sve je u redu ukoliko se nikada ne dogodi da svi žele svoj novac istovremeno. Čak i danas vrlo je malo stvarnog novca (efektivnog) u obliku novčanica i kovanica. Većina postoji samo u računalu (poslovnim knjigama) Ako pogledate prvi link u članku onda vam mora biti jasno kako Hrvatska preko banaka ne posjeduje nikakvu moć, jer je prodala svoje banke. Znači nema potencijal kreirati svoj novac. Sav novac koji se ulaže i deponira u banke Hrvat ulaže u inozemstvo. Postavlja se pitanje zašto su banke u tako kratkom roku prodane, što podsjeća na samoubilački čin.