Slučaj Cefta: Zašto 
sa Srbijom odsad trebamo razgovarati preko Bruxellesa

Sasvim je logično i razumno zaključiti da je Agrokorovo preuzimanje slovenskog Mercatora – dovršeno jučer – najvažniji poslovni događaj ne samo prošloga tjedna nego i proteklih godina u cijeloj regiji. Pa ipak, samo koji dan prije objavljena je vijest koja, barem na paradigmatskoj razini ekonomskih i širedruštvenih odnosa između država bivše Jugoslavije, ima i znatno veću važnost od nastanka nove balkanske transnacionalne kompanije sa 70 tisuća zaposlenih.

Radi se o potpisivanju protokola na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Srbije Europskoj uniji. Iza tog birokratski sivog imena krije se dokument koji će, među ostalim, hrvatskom proizvođaču cigareta Tvornici duhana Rovinj omogućiti da svoje proizvode izvozi u Srbiju po povlaštenoj carinskoj stopi od 15 posto umjesto drakonskih 57 posto koliko se naplaćivalo od 1. srpnja kad je Hrvatska postala članica Unije. TDR, kao i brojne hrvatske kompanije, godinama je u Srbiju izvozio po iznimno povoljnim carinskim uvjetima – u sklopu sporazuma o slobodnoj srednjoeuropskoj trgovini (Cefta).

Ipak, ulaskom u EU, Hrvatska je izašla iz Cefte, a istočni susjedi odmah tu vidjeli priliku da nametanjem novih carina učine ovdašnje proizvode manje konkurentnima prema svojoj lokalnoj proizvodnji. Dakako, to se i očekivalo, no svi napori hrvatske diplomacije da se dogovori neko novo rješenje, naišli su na hladno "ne" Beograda i Sarajeva. Pa kad se to nije uspjelo riješiti na bilateralnoj razini, stvar je u svoje ruke preuzela Europska komisija, vjerojatno i potaknuta upornim lobiranjem hrvatskih duhandžija. Srpskoj i bosanskohercegovačkoj vladi iz Bruxellesa stigla je jasna poruka da je ukidanje novog carinskog režima prema Hrvatskoj – sada punopravnoj članici EU – preduvjet za nastavak njihova puta k europskim integracijama.

Taj pritisak, pokazat će se, u Srbiji je vrlo brzo urodio plodom pa je sporni protokol potpisan, dok bi se i u BiH vjerojatno to dogodilo da ta država trenutačno ne egzistira u stanju potpune unutarnje disfunkcionalnosti. Poanta slučaja Cefta poprilično je jasna. Poznati ekonomist Dražen Kalogjera jednom je rekao kako ulazak u EU neće riješiti nijedan naš problem, ali da ćemo svaki svoj problem unutar EU riješiti lakše nego izvan njega. Sukladno tome, nakon što je postala članica Europske unije, odnosi Hrvatske s istočnim, ali i zapadnim susjedima trajno su promijenjeni. Kao mali ali punopravan dio takve moćne zajednice, Hrvatska danas ima znatno jaču pregovaračku poziciju za ostvarenje svojih interesa u regiji. Naprosto Beograd i Sarajevo mogu, kao i puno puta u prošlosti, odbiti dijalog sa Zagrebom. Mogu li odbiti i dijalog s Bruxellesom? Tu poziciju Hrvatska naprosto mora iskoristiti i pritom se ne treba ustručavati. U svojim dugotrajnim pregovorima o pridruživanju EU Hrvatska je bila suočena s ucjenjivačkim stavom Slovenije, pa se još od onda među domaćim političarima ustalila mantra kako Hrvatska neće na sličan način uvjetovati svoju podršku pridruživanju Srbije, BiH i Crne Gore. Zašto?

Iz perspektive dugoročnih odnosa možda uistinu nije mudro podršku uvjetovati jednostranim pristankom na prepuštanje teritorija, kao što je Slovenija tražila od Hrvatske, no postoji cijeli niz otvorenih pitanja od čijeg rješavanja Hrvatska ne smije odustati. Primjerice, usprkos svim bilateralnim razgovorima Srbija nikad nije uložila bitniji napor u rješavanje pitanja nestalih osoba iz vremena Domovinskog rata. Nakon što je Hrvatska ušla u EU, i te nestale osobe državljani su Unije pa je logično tražiti od Srbije da učini sve što je u njezinoj moći da ta pitanja riješi. Hrvatsko pridruživanje Europskoj uniji dugo je bilo stopirano jer se od hrvatske Vlade tražilo da dokaže kako čini sve što je moguće kako bi locirala famozne topničke dnevnike – dokumente za koje nitko nije sa sigurnošću mogao ustvrditi ni da postoje. Apsolutno iste kriterije mora tražiti Hrvatska za rješavanje pitanja nestalih, kao i za povrat ukradenog kulturnog blaga te povrat imovine hrvatskih tvrtki u Srbiji. To je, u konačnici, i civilizacijski conditio sine qua non dobrih donos Hrvatske i Srbije koji, nažalost, dosad nije bio ispunjen. Slučaj Cefta utoliko pokazuje da Hrvatska napokon u rukama ima oruđe za jačanje svoje ekonomske, političke i društvene pozicije u regiji. To je prilika koja se ne smije propustiti.