Individualni udio doprinosa u treći stup u bruto godišnjim zaradama po glavi aktivnih stanovnika u proteklih deset godina zabilježio je rastući trend u zemljama Europske unije. Primjerice, u Češkoj, kao vodećoj po tom pokazatelju, kreće se oko 31 posto, u Italiji je oko 25 posto, a u Španjolskoj oko 24 posto.
Veliki iskorak izdvajanja u treći stup imao je nakon krize Portugal, sa 17 posto doprinosa u treći stup po bruto godišnjoj zaradi stanovnika, ili Danska sa 15 posto. Najveći postotak osoba koje štede u dobrovoljnim mirovinskim fondovima nalazi se u dobnom razredu između 50 i 59 godina.
Zanimljivo je naglasiti činjenicu da se sve više roditelja (ili rodbine) odlučuje za otvaranje štednje djeci, pa tako najmlađi član u dobrovoljnom fondu ima samo šest mjeseci, ali ima i starijih članova, koji su u dobi iznad 90 godina. Kako su sredstva u trećem stupu nasljedna, to može biti objašnjenje zašto su se osobe te životne dobi odlučile na štednju, kreirajući tako imovinsku sigurnost svojoj djeci ili unucima. Većina članova na štednju u dobrovoljnim mirovinskim fondovima ipak se odlučuje u malo zrelijoj životnoj fazi, kad su riješili osnovne životne probleme te kad postaju svjesni da im standardna mirovina možda neće biti dostatna za pristojan život.
Česte su dvojbe je li bolje izdvajati novac u treći stup ili u životno osiguranje. Stvar je odabira, a jedna od prednosti koju, primjerice, nosi životno osiguranje jest to što se novac može uvijek povući, iako se tada gubi znatan dio štednje pa to zapravo može biti i mana. Izdvojeni novac u treći stup može se podignuti tek sa 50 godina, a ujedno se dobivaju i poticaji od države.
Svijest građana o potrebi štednje za budućnost na niskim je razinama. Već dulje vrijeme govori se kako je građane potrebno osvijestiti nacionalnom kampanjom u suradnji s mjerodavnim ministarstvom i društvima za upravljanje mirovinskim fondovima, kao i sustavnim radom na financijskom opismenjivanju stanovništva putem medija i školskog sustava.