Strateški odgovor 
na krizu mora biti reindustrijalizacija

Račun tekuće platne bilance temeljni je makroekonomski instrument kojim se identificiraju, kvalificiraju i reguliraju gospodarski odnosi jedne zemlje prema inozemstvu. Hrvatska, kao uostalom i gotovo sve zemlje zapadne hemisfere, provodi politiku deindustrijalizacije, stoga zakonito njen rast i razvoj u okviru tako zadanog koncepta počivaju na inozemnom kapitalu (dug) i reflektiraju se kroničnim deficitom tekuće platne bilance. U godini 2001. deficit je tekuće platne bilance iznosio 3% nacionalnog BDP-a i otad stalno raste da bi u 2008. godini dosegnuo enormni koeficijent od 8,8%. Međutim isto tako, počevši od 2009. godine, deficit tekuće platne bilance stalno pada pa se 2011. godine njegova vrijednost ostvaruje na razini od 1% BDP-a. Radikalan pad deficita u Republici Hrvatskoj strani su analitičari ocijenili iznimno pozitivnom pojavom koja odražava visoku elastičnost gospodarstva.

Za razliku od takve ocjene, u samoj je Hrvatskoj, gdje je smatran prirodnim procesom kontrakcije, on prešućen pa gotovo i ignoriran. Kolokvijalno je stajalište naše stručne, političke i najšire javnosti da je ovdje riječ o pretežitom doprinosu uslužnog sektora (turizam) toj pojavi. Podaci međutim opovrgavaju takvo uvjerenje. Naime, kada se kao bazna godina uključi 2007. (2008. bilježi se već usporavanje aktivnosti) pa se prosjek petogodišnjeg razdoblja koje slijedi izmjeri u odnosu na tu godinu (2012. je procijenjena), podaci su prema četiri temeljne stavke bilance sljedeći: u stavci robnog deficita pokazuje se smanjenje negativnog salda za oko 3 mlrd. eura, pri čemu je prihod izvoza smanjen za minimalnih 0,1 mlrd. eura, dok je pad rashoda na stavci uvoza gotovo u potpunosti pokrio vrijednost deficita. 
Drugi deficit, onaj na strani dohodaka (kamate, dividende), povećan je u izmjerenom prosjeku za 0,3 mlrd. eura; na pozitivnoj stavci usluga (turizam) suficit je smanjen za 0,3 mlrd. eura, dok je pozitivan račun transfera s inozemstvom (doznake) ostao na istoj razini (kretao se u vrijednosti od oko 1 mlrd. eura godišnje).

Za pad deficita tekuće platne bilance zaslužan je pad robnog salda deficita, ostale stavke računa s inozemstvom nisu se bitnije mijenjale. Predočeni podaci pokreću brojna pitanja i impliciraju nove analitičke prosudbe. Pokazuje se kako glede naše inozemne pozicije čvornu ulogu igra robni sektor gospodarstva, također kako u uvjetima krize taj sektor nije izgubio svoju poziciju na svjetskom tržištu (razina izvoza ostala nepromijenjena), što istodobno upućuje na reindustrijalizaciju kao strateški odgovor za izlazak iz krize. Usto, takvim se zaključkom otvara mogućnost obaranja teze o krizi koja je uvezena. Suprotno, pokazuje se kako je kriza interno generirana, što izravno potvrđuje pad uvoza izazvan padom standarda. 
U prilog takvom zaključku idu i podaci o stanju inozemnog duga Republike Hrvatske koji je tijekom krize stagnirao, ali i visoka eksterna i interna stabilnost financijskog sektora i stabilni intervalutarni tečaj kune. Valja također shvatiti kako je pad standarda hrvatskih građana doveo do korjenitih promjena u strukturi obiteljske potrošnje – prema nekim prosudbama, izdaci za prehranu i higijenu prelaze već 40% kućnog proračuna.

U takvim okolnostima došlo je do pada uvoza na stavkama automobila, bijele tehnike, elektronike, informatike i namještaja, ali ne i na stavkama hrane i higijenskih proizvoda, pa proizlazi kako mogući učinci supstitucije uvoznog sadržaja nisu polučeni. Danas se ekonomskom politikom za 2013. godinu najavljuje rasterećenje poreznog opterećenja upravo na luksuznim uvoznim artiklima, odnosno povećanje opterećenja na artiklima prehrane i baznih potrošnih dobara što izglede za supstituciju uvoznog sadržaja, a time i konjunkturu, čini sve bezizglednijim. Gibanja na području sektora usluga upozoravaju na potrebu brzog mijenjanja razvojnog koncepta, poglavito u turizmu, gdje je razlika između prometa i prihoda na štetu prihoda sve veća, istodobno najava poreza na nekretnine mogućnosti privatnog sektora, koji je dominantan u turističkoj ponudi, drastično pogoršava; u sektoru dohodaka pak valja inzistirati na promjeni pravaca ulaganja vanjskih investitora od usluga prema proizvodnji te jačanju procesa reinvestiranja dobiti.