Sve više žena među zaposlenima, tek slijedi obračun s posljedicama

Ekonomska snaga žena u bogatim je svjetskim zemljama osobito ojačala u posljednjih 50 godina. Ženska revolucija donijela je mnoge promjene, a obračun s pravim posljedicama tek slijedi, smatraju analitičari The Economista. Naime, dramatične ekonomske promjene ne prate one socijalne, a mnoga djeca plaćaju cijenu porasta broja kućanstava koja sada imaju dva izvora prihoda.

Mnoge žene, ali i muškarci osjećaju se zarobljenima u sve užemu manevarskom prostoru ispunjenom mnogobrojnim obvezama. Možda je sve veće zapošljavanje žena bilo izvrsna pojava u proteklih 50 godina, no sada izazov postaje briga o socijalnim promjenama koje su zbog toga nastale. Žene sada čine gotovo polovicu američke radne snage, 49,9 posto u listopadu 2009. godine. One upravljaju mnogim najjačim svjetskim kompanijama poput Pepsija, Archer Daniel Midlanda i W.L. Gorea.

Žene čine 60 posto ljudi sa sveučilišnom diplomom u Americi i Europi. Napredak, naravno, nije svugdje jednak, Italija i Japan još zaostaju. Ondje je oko 20 posto više zaposlenih muškaraca. Nadalje, žene i dalje manje zarađuju kada je riječ o prosječnim primanjima i manje ih je u upravnim odborima i na upravljačkim pozicijama. Ipak, promjene su znatne, a potražnja za ženskom radnom snagom sve je veća. Uz napredak tehnologije više nije u tolikoj mjeri potrebna muška fizička snaga, sada žene mogu obavljati sve više poslova, a u rastućim uslužnim djelatnostima sve su potrebnije.

Tehnologija je pomogla i kada je riječ o "tradicionalnim" kućanskim poslovima jer je čišćenje i kuhanje uz moderne aparate brže. No, "najinovativnija" stvar koja je pridonijela promjeni jest kontracepcijska pilula pa sve više žena odgađa majčinstvo, a među visokopozicioniranima sve je manje majki. Iako mnogi pozdravljaju "slobodu" žena, istraživanja pokazuju da nije riječ o oslobođenju, već o potrebi. Žene u većini slučajeva rade iz potrebe, posebice u slučaju samohranih majki, ali i udane žene i majke jedini način za život s višim standardom vide u tome da rade. Očekivanja zaposlenih žena zapravo nisu ispunjena.

One mogu napredovati do određene razine, no zapravo su i dalje pred zidom i postavlja im se ultimatum – karijera ili majčinstvo. Naime, budući šefovi moraju stalno raditi, ne smiju trčati kući kad im se dijete razboli, a majke sve to čine. Nasuprot predrasudama, možda su manje i plaćene, ne zbog sposobnosti ili različitog vrednovanja muškaraca i žena, već upravo suprotno, zbog toga što se od njih očekuje da budu istovjetne muškarcima. A majčinstvo jednostavno to ne dopušta. Stoga ne čudi što u Švicarskoj, primjerice, 40 posto zaposlenih žena uopće nema djecu. A one koje su odabrale majčinstvo, iako žele, teško se vraćaju na posao.

Čak i kad se vrate, roditelji koji dobro zarađuju stalno imaju grižnju savjesti da se premalo posvećuju djeci. Istraživanje u Britaniji pokazalo je da se 60 posto roditelja složilo s ocjenom da premalo vremena provode s djecom, dok u Sjedinjenim Državama to smatra 74 posto zaposlenih roditelja. Usto, rijetke su zemlje koje uspijevaju uskladiti ekonomiju i potrebe roditelja. Obrazovni sustav zapravo je usklađen s radnim očekivanjima poslodavaca i djeca su mahom prepuštena sama sebi. Dva mjeseca ljetnih praznika, primjerice, ne može si priuštiti ni jedan zaposleni neovisno o rangu. Tek rijetki, primjerice u skandinavskim zemljama, poštuju majčinstvo te omogućavaju klizno radno vrijeme ženama, a da im se zbog toga ne prigovara, i doista se trude pridobiti žensku radnu snagu. Sve to stavit će generacije koje slijede pred novi socijalni izazov.

.