Tko koga spašava: privatni sektor državu ili obratno?

Godina je počela uz približno 4 posto niže prihode i 8 posto veće rashode državnog proračuna, 18 tisuća novih nezaposlenih i pesimizam kakva dugo nije bilo na ovim prostorima. Premijerka Kosor pokušava ga razbiti pokretanjem nove kreditne linije s povoljnim kamatama, ali kada duh jednom krene iz boce, teško ga je vratiti.

Štrajkovi i tužne sudbine otpuštenih postaju glavne vijesti, a na to vladajuća politika nema jasan odgovor. Vodeći ekonomisti i kreatori javnog mnijenja ponavljaju stara upozorenja o propuštenim prilikama i posljednjim šansama za zaokret, no sve je manje uvjerenih da trenutačna ministarska ekipa u Banskim dvorima može u dvije godine učiniti išta drukčije nego što je činila u posljednjih šest godina. Pažnje je vrijedna posljednja kolumna premijerkina savjetnika Borislava Škegre u kojoj on stanje u državi opisuje kao “šikaru”. – Dolazi proljeće. Pravo vrijeme za početak radova na čišćenju šikare, još dok lišće nije stvorilo neprozirnu zavjesu – napisao je Škegro. No dok savjetnik piše jedno, premijerka i potpredsjednik Vlade zrače optimizmom. Dok god se država bude uspijevala zaduživati te isplata plaća i mirovina bude redoviti, Vlada će tvrditi da problema nema. Kad jednom i taj izvor presuši, “progledat” će jedan po jedan koalicijski partner i eto nas pred novim izborima za koje su se stranke već počele pripremati. SDP je sa svojim novim gospodarskim programom, koji potpisuje dr. Branko Grčić, dekan Ekonomskoga fakulteta u Splitu, potaknuo rasprave imaju li hrvatski građani mogućnost izbora, kad je posrijedi ekonomski model, jer da, nastranu jezične nijanse i izričaji, i Grčić i Škegro govore o istome.

Sam Grčić kaže da je takvo pitanje suvišno. SDP se nije odrekao ni socijaldemokracije ni socijalne pravde, ali okolnosti nalažu da se odredi prioritet. Tvrtkama, kaže, treba pomoći da prežive kako bi mogli financirati javne rashode. Dio medija, pa i “stari” SDP-ov strateg dr. Ljubo Jurčić, smatra kako je SDP u svom novom programu preuzeo liberalni model i uspjeh države vezao uz uspjeh privatnog sektora. Upravo se na tribini koju je nedavno organizirao SDP-ov ekonomski prvak dr. Mato Crkvenac čulo kako je neoliberalni model ekonomije gotov, samo što nitko ne zna što je to novo što slijedi (dr. Lokin). – Hrvatska vjeruje neoliberalnom modelu ekonomije, ustrajno stoji na njemu već dva desetljeća, ali život ga polako razvodnjava – kaže i dr. Guste Santini, koji je uvjeren da polako popušta i najčvršća brana, ona monetarna. – Prvi put od listopada 1993. i stabilizacijskog programa počelo se govoriti o sektorskoj usmjerenosti kredita. HNB povećava likvidnost ako novac ode u proizvodnju i izvoz.  Pitam tko je branio da se to učini i do sada – kaže  dr. Santini. Zašto se 15 godina rasprodavala društvena imovina da bi se sada osnovali fondovi spasa?

Kritike na račun SDP-ova programa potaknuo je i predsjednik države Ivo Josipović izborom svojih gospodarskih savjetnika, uglavnom vodećih menadžera i poduzetnika. – Nije dobro kad se profitabilnost kompanija poistovjećuje s dohotkom nacije. Može se dogoditi da interes privatnog kapitala i države neko vrijeme bude identičan, ali na dugi rok privatni interes gleda samo svoj profit. Hrvatska bi po tome modelu trebala biti zemlja deset uspješnih kompanija, ali građani bi ostali siromašni. Takav model ne donosi dugoročnu stabilnost, a izbor savjetnika pokazao je da ga nije prihvatio samo SDP nego i predsjednik Ivo Josipović. Kriza je izazvala nove nejednakosti – kritičan je dr. Ljubo Jurčić koji kaže da se ni privatne kompanije ne mogu razvijati i rasti ako padaju zaposlenost i dohodak. Dr. Branko Grčić odgovara kako je najvažniji cilj njegova gospodarskog programa povratak radnika na posao i oporavak ekonomije. – U našim uvjetima država je sve, ima monopol na poslove, odlučuje tko hoće, a tko neće s njom poslovati, tko će dobiti pomoć, a tko neće. Ako građanima želimo osigurati bolji i veći standard, ne smijemo ugušiti gospodarstvo do kraja. Zauzimanje za sređivanje stanja u zemlji ne može biti liberalizam, ističe Grčić, već preduvjet da bi se uopće mogla voditi bilo kakva socijalna politika. – Kratkoročno treba pomoći poduzećima da prežive da bi se uopće mogle financirati javne potrebe, a to se ne može bez sređivanja javne uprave, smanjenja subvencija, preispitivanja socijalnih naknada, reforme zdravstva i obrazovanja, efikasna upravljanja u javnim tvrtkama – odlučan je Grčić. Oporbeni SDP trenutačno je skloniji reformama od HDZ-a premda bi one donijele niz nepopularnih poteza, zbog kojih se na primjer danima tresu Grčka ili Španjolska. Hrvatska bi vlada morala otpuštati radnike, racionalizirati socijalna prava, smanjivati velike porezne olakšice i izuzeća, privatizirati dio zdravstvenih usluga – što nijedna zemlja nije uspjela bez velikih otpora i lomova. Premda Branko Grčić iskreno zvuči kad kaže da treba spašavati temelje, pitanje je bi li njegov stranački šef Zoran Milanović javno podržao predsjednicu Vlade J. Kosor kad bi zatvorila pet bolnica, tri brodogradilišta, smanjila plaće na proračunu ili ukinula povlaštene mirovine i poticaje te tako na primjer oslobodila deset milijardi kuna za investicije u energetski sektor? Upravo je to jedna od mogućnosti koju zagovaraju industrijski sindikati ili niz ekonomista jer očekuju od države da potakne rast, umjesto da sve veće deficite (fiskalni bi ove godine mogao skočiti na 6 posto) koristi za održavanje status quo.

Docent zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Josip Tica ocjenjuje da su do sada obje stranke, i HDZ i SDP, u ekonomskom smislu pripadale definiciji ekonomskog populizma i manjim dijelom lijevog političkog spektra – vjerovali su u veliki proračun, velike poreze i velike transfere umirovljenicima, poljoprivrednicima, braniteljima, rodiljama, a na pitanje tko će to sve platiti odgovarali etiketiranjem da je onaj tko postavlja takvo pitanje „socijalno neosjetljiv“.

– Sve tržišne reforme koje su do sada poduzimali i SDP i HDZ proizišle su iz nacionalnoga konsenzusa o europskim integracijama, a ne iz glasačke baze koju čine spomenute interesne skupine s državnom birokracijom. Upravo u naslanjanju proeuropskog konsenzusa na korisnike proračuna kao glasačku mašineriju treba tražiti uzroke ekonomskog zaostajanja Hrvatske te korijene sadašnje krize u nas. Politika u kojoj se na vlast dolazi tako da obećate što više mirovina, transfera, dotacija i subvencija, a to platite vanjskim dugom očigledno je politička strategija koja pripada prošlosti i to je ključno pitanje na koje Hrvatska treba pronaći odgovor, a ne maštanje o globalnim ideološkim previranjima, navodi dr. Tica.

Zbog velike inozemne zaduženosti Hrvatske, koja je dostigla vrijednost godišnjeg BDP-a, situacija u nas sve se češće uspoređuje s onom u Grčkoj iako su neki drugi pokazatelji malo povoljniji. Tako i dr. Guste Santini upozorava da bi se Hrvatskoj moglo dogoditi da prođe lošije od Grčke, jednostavno zato što će EU podržati svoju nestašnu članicu, ali zato ne mora primiti još nesigurnog člana.

– Hrvatska još nije provela reforme koje su razvijene zemlje napravile sedamdesetih godina. Dakle, još smo mnogo više intervencionistička ekonomija nego što je to bilo koja članica EU bila prije globalne krize. Po tim razmišljanjima ispalo bi da mi ne moramo više provoditi reforme jer će se EU sa svojim reformama približavati nama ili ići još više u smjeru intervencionizma nego što smo mi sada. Dakle, u smjeru gdje smo mi bili prije deset godina. Bojim se da takvo razmišljanje polazi od filozofske pretpostavke kako ne postoji napredak u ekonomiji kao znanosti, već da stalno postoje dva ekstrema, s tim da se uvijek zauzima normativni ili ideološki stav kako je jedan ekstrem nadmoćniji drugom. Smatram da je većina donositelja odluka širom svijeta sklonija prihvatiti onaj model koji rješava trenutačne konkretne probleme, a to je trenutačno rješavanje sistematskog rizika u financijskom sektoru u dugom roku i izlazak iz recesije u kratkom roku, ističe dr. Tica koji ne vjeruje da svjedočimo krizi neoliberalnog modela. – U svijetu se sedamdesetih godina prošlog stoljeća dogodio pomak u „desno“, kada je državni intervencionizam (tzv. keynesianisam) ustuknuo pred zagovarateljima slobode pojedinca, nevidljive ruke, osobnog interesa i snage tržišta da efikasno upravlja gospodarstvom. – Ne treba očekivati korak unatrag, već eventualno korak unaprijed. Jednostavno će se u budućnosti mnogo strože kontrolirati financijski sektor, a monetarna će politika, barem u SAD-u, imati vrlo vjerojatno neznatno veću ciljanu inflaciju, predviđa dr. Tica.

U Zagrebu je u ponedjeljak dr. Jürgen Pfister, glavni ekonomist BLB banke, kazao da zemlje s velikim deficitima kao što su Grčka, Portugal, Španjolska ili Irska nemaju mnogo izbora. Ne trebaju očekivati da će tuđi porezni obveznici preuzeti na sebe teret vraćanja njihova duga jer i sami trpe velike posljedice krize.

Španjolska stopa nezaposlenosti od 20 posto doista je dramatična, ali ni Njemačkoj ne cvjetaju ruže s njezinih 10 posto! – Te zemlje ne mogu očekivati transfere. Jedan je od načina da povrate svoju konkurentnost da idućih pet godina smanje cijenu rada pet posto u godini. “To je jedina mogućnost koju te države imaju”, kazao je Pfister. Budući da je SAD odlučio i dalje vlastiti izvoz poticati uz pomoć slabog dolara, eurozona će prostor za svoj rast morati tražiti na vlastitu tržištu. – Hrvatska kriza nije posljedica nedovoljne potrošnje koja bi se eventualno mogla nadomjestiti ekspanzivnom fiskalnom politikom. Naprotiv, problemi su proizišli uvelike iz prekomjerne, uglavnom neproduktivne potrošnje i stvorena duga koji sada bitno sužava prostor i za djelovanje fiskalne politike. U takvim uvjetima, ekonomska se politika mora usmjeriti prema racionalizaciji resursa i povećanju efikasnosti njihove upotrebe. Težište treba premjestiti s neproduktivnih sektora i ulaganja na produktivne koji koristi donose u kratkom i srednjem roku, tvrdi dr. Grčić.

U samoj Vladi teško je naći sugovornika koji bi otkrio što se smjera. Neslužbeno, govori se o pripremama za izvanredne izbore pa ako se to doista dogodi, neće biti ništa od krčenja šikare o kojem govori Borislav Škegro.