Transformacija koja nikada neće završiti

Nakon malog zastoja, novi krug pregovora s s EU nastavlja se 12. lipnja, a prvo na dnevnom redu trebalo bi se naći poglavlje o znanosti i istraživanju, te obrazovanje i kulturu. O izazovima koje stoje pred nama razgovarali smo s voditeljem radne skupine za obrazovanje i kulturu Perom Lučinom.  LUČIN: Što se tiče poglavlja koje se odnosi na obrazovanje i kulturu došlo je do malog zastoja jer se europske države nikako ne uspijevaju dogovoriti hoće li kroz to poglavlje provlačiti političke kriterije. Naime, politički kriteriji u tom su poglavlju bitni zbog Turske kojoj se u području obrazovanja zamjera odnos prema manjinama i školovanju djevojčica.

VL: Koje će promjene Hrvatska morati uvesti u ovim područjima prije ulaska u Uniju?
LUČIN: Što se tiče znanosti i istraživanja, najvažnije je podizanje apsorpcijskog kapaciteta za sudjelovanje u programima Unije. To znači okrupnjivanje istraživanja, identificiranje centara izvrsnosti i veće investiranje u izvrsnost, te organiziranje kvalitetne administrativne podrške za pripremu i vođenje međunarodnih projekata. Drugim riječima, znanstvena istraživanja više ne mogu biti stvar akademskog opredjeljenja i kapaciteta pojedinih istraživača, već moraju postati dobro organizirani sustav s vrlo visokom razinom specijalizacije, raspodjele zaduženja i odgovornosti. Pored toga, Hrvatska treba izraditi nacionalni akcijski plan kojim će se povećati ulaganja u istraživanja i razvoj, sukladan akcijskom planu EU Prema 3 posto GDPa, i kojim će se, posebice, osmisliti plan mjera za povećanje ulaganja iz industrije i privatnog sektora.

VL: Koji je najveći izazov?
LUČIN: Što se tiče obrazovanja, Hrvatska je na dobrom putu promjena koje su na liniji promjena u EU. Vjerojatno će najveći izazov biti uspostavljanje sustava za cjeloživotno učenje jer je uključivanje velikog broja ljudi u programe cjeloživotnog učenja jedan od ključnih mjerila (benchmark) Europske unije za ostvarivanje ciljeva iz Lisabonske strategije. Cilj EU je da 12,5 posto radno aktivnog stanovništva bude uključeno u cjeloživotno učenje tijekom jedne godine, a u Hrvatskoj je taj broj sada oko 2,3 posto. Čini mi se da će najveći pritisak biti na sustav strukovnog obrazovanja, jer treba izgraditi potpuno novi sustav profesija i obrazovnih programa, a u tome trebaju sudjelovati, pored državne uprave i obrazovnih institucija, i poslodavci i sindikati.
 
VL: Koje je od ova četiri područja najzahtjevnije i koje će iziskivati najviše napora u pretpristupnom razdoblju?
LUČIN: Teško je reći koje je najzahtjevnije, jer su promjene i u znanosti i u obrazovanju iznimno zahtjevne. Dakle, nešto što smo prakticirali nekoliko desetljeća trebamo promijeniti u sljedećih 5 do 6 godina. Mijenja se temeljna postavka na kojoj počiva organizacija obrazovnog procesa s nastave prema učenju, i to u dva koraka: upravo se u visokom obrazovanju uspostavljaju programi na temelju radnog opterećenja studenta (a ne radnog opterećenja nastavnika), no ubrzo slijedi promjena programa prema unaprijed planiranim i mjerljivim ishodima učenja, što znači uvođenje fleksibilnijih putova učenja, akumuliranja kredita i mogućnosti za svakog studenta da izgrađuje vlastiti kvalifikacijski profil. Osim toga, predstoje velike promjene u organizaciji institucija, prije svega osiguravanje daleko veće autonomije na svim razinama, što znači i razrada mehanizama vanjskog vrednovanja, ali i uspostavljanje sustavne brige o kvaliteti kroz organizirani sustav samovrednovanja i internih mehanizama za unapređenje kvalitete. Nadalje, svaki pojedinac će morati preuzeti odgovornost za vlastito školovanje, barem na tercijarnoj razini, što znači uvođenje školarina, stipendija i subvencioniranih kredita kako bi obrazovanje bilo efikasnije, ali i dostupno svima, odnosno zadržalo socijalnu dimenziju. Na sveučilištima predstoji reorganiziranje i puno racionalnije korištenje resursa. Dakle, goleme promjene u sustavu obrazovanja. No slično je i u znanosti, prije svega što nam predstoji otvoreno natjecanje s kolegama iz europskih država, što znači i stvaranje realnije slike o sposobnosti našeg sustava znanosti i istraživanja.

VL: Na koji će način hrvatsko obrazovanje, kultura, znanost i istraživanje profitirati od članstva u EU?
LUČIN: Mislim da je najvažniji profit za sva tri sustava mogućnost korištenja ekspertize koja postoji u EU i koja nam se stavlja na raspolaganje. Naime, svi znamo da treba ići u promjene, da su te promjene ključne za daljnji društveni i gospodarski razvitak Hrvatske, svi te promjene želimo, no u Hrvatskoj nema dovoljno ekspertize za osmišljavanje tako krupnih i kompleksnih promjena. Na osmišljavanju europske obrazovne, kulturne i znanstvene politike rade na tisuće eksperata, na desetke znanstvenih instituta i tisuće znanstvenika. Njihovo znanje i aktivna pomoć stavlja nam se na raspolaganje. Hrvatska, kao mala zemlja, može daleko brže i efikasnije provesti promjene u tim sustavima i koristiti ih za vlastiti razvoj. Tu je u znatno boljem položaju od velikih europskih država. Jasno, velike su mogućnosti korištenje financijskih programa EU koji nam se otvaraju, kao i pretpristupnih fondova u razdoblju pregovaranja, te strukturnih fondova nakon pristupanja EU.
 
VL:  Kakve mogućnosti za financiranje nudi EU na ovim područjima?
LUČIN: Hrvatska već sada koristi pretpristupne fondove za reforme u visokom obrazovanju i u strukovnom obrazovanju. I u cijelom pretpristupnom razdoblju bit će mogućnost korištenja dodatnih sredstava za promjene i izgradnju administrativnih kapaciteta u sva tri sustava. Slično se očekuje i nakon pristupanja Uniji. No, velike mogućnosti, ali i veliki izazov, stoje u programima EU koji se otvaraju Hrvatskoj, prije svega Okvirnim programima za istraživanja, Integriranom programu učenja za cijeli obrazovni sustav i programima Kultura 2007. Za te programe Hrvatska mora platiti članarinu, a hrvatske institucije i pojedinci moraju natjecati zajedno sa svim europskim kolegama. Ti programi su osmišljeni kao financijski instrumenti kojima će se poticati promjene, a oni koji su efikasniji i koji se brže mijenjaju mogu iz njih i više profitirati.
 
VL: Smatrate li simboličnim činjenicu da je analitički pregled (screening) počeo upravo s poglavljem Znanost i istraživanje?
LUČIN: Svakako, posebice s obzirom na to da se u pregovore ušlo prilično naglo, nakon mjeseci iščekivanja. Sustav znanosti je izložen svjetskim i europskim standardima, pa su očekivanja da će se najbrže i najkvalitetnije prilagoditi onome što donosi život u Europskoj uniji. Jasno, i Europska unija je zainteresirana da se sustav znanosti čim prije uključi u programe zajednice i tako proširi istraživačka baza.
 
VL: Nakon koliko vremena pretpostavljate da će u Hrvatskoj u potpunosti zaživjeti Bolonjski proces?
LUČIN: Bolonjski proces je već zaživio u Hrvatskoj, no treba imati na umu da Bolonjski proces ima 10 smjernica od kojih smo mi počeli raditi na prvih pet. Najvažnije, strukturne promjene već smo proveli: uveli smo tri ciklusa studiranja čime smo otvorili mogućnost uspostavljanja nacionalnih kvalifikacijskih okvira sukladnih europskim, uveli smo sustav kreditnih bodova, počeli smo izgrađivati sustav za osiguranje kvalitete, uveli smo akreditacijski postupak i pokrenuli sustav za priznavanje inozemnih diploma i kvalifikacija, počeli s uvođenjem doktorskih studija. Jasno, teško je očekivati da se tako velike promjene mogu provesti u tako kratkom vremenu. Još nismo počeli s otvaranjem sustava visokog obrazovanja prema inozemnim studentima, programima mobilnosti, studentskim školarinama, stipendijama i kreditima, izradom studijskih programa prema ishodima učenja, fleksibilnim putovima učenja i skupljanja kreditnih bodova, izgradnjom sustava za cjeloživotno učenje u visokom obrazovanju itd. Dakle posao je golem i vjerojatno neće nikada završiti, no bilo bi jako korisno za Hrvatsku kada bismo sve smjernice uspjeli odraditi na zadovoljavajući način do 2011. ili 2012.
 
VL: Što mislite o Nacionalnim ispitima? Ocjenjujete li ih korisnim za ulazak u EU?
LUČIN: Nacionalni ispiti su iznimno važan instrument za vanjsko vrednovanje obrazovnih institucija i svakako su korisni za ulazak u EU. Smatram da bi ih trebalo još agresivnije uvoditi i provoditi, no paralelno s njima potrebno je izgrađivati interne instrumente za unapređivanje kvalitete u školama te koristiti rezultate za kurikularne reforme. Naime, biti će mala korist od nacionalnih ispita ako svaka škola, temeljem ostvarenih rezultata, ne razradi i plan mjera za poboljšanja.