Sud EU ponovo je stao na stranu potrošača, u nekoliko poljskih parnica u kojima je postavljeno prethodno pitanje vezano uz ništetnost cijelih ugovora o kreditu u slučaju ništetnosti valutne klauzule! Prema procjeni Udruge Franak, ovo je najjača presuda u smjeru ništetnosti CHF ugovora dosad.
- Ta presuda po poljskim ugovorima o kreditu, ukratko, znači da nacionalni sud mora u slučaju ništetnosti valutne klauzule suditi ništetnost cijelog ugovora na zahtjev potrošača i da se ne može umjesto valutne klauzule primjenjivati za obračun otplate iznos koji je realiziran u domaćoj valuti, osim ako to potrošaču odgovara. Posljedica ništetnosti ugovora jest da potrošač i banka moraju vratiti jedni drugima sve što su dobili, a banka mora platiti na svaki naplaćeni anuitet još i zateznu kamatu – komentirao je Goran Aleksić koordinator ekonomsko-pravnog tima Udruge Franak.
Aleksić pojašnjava da ovu presudu mora poštovati i Vrhovni sud RH.
- Ona je kompilacija već donesenih sličnih presuda Suda EU, C-70/17 i C-118/17, ali bih rekao da je ova najsvježija istodobno i najjasnija i potpuno nedvojbena. Ne znam pomoću kojih trikova bi naš Vrhovni sud mogao izbjeći potvrdu ništetnosti ugovora po reviziji Rev-259/22 koju mora riješiti ove godine, u kojoj se banka žalila na utvrđenu ništetnost ugovora. Sud EU tom je presudom potpuno olakšao posao našim sucima koji de facto ne moraju uopće razmišljati kakvu odluku donijeti, budući da je Sud EU ovaj put bio decidirano nedvojben i nije ostavio prostora za drugačija tumačenja – uvjeren je Aleksić.
U tumačenju prethodnih pitanja u odluci Suda o spojenim predmetima C-80/21 do C-82/21, stoji, između ostalog: Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalna sudska praksa prema kojoj nacionalni sud, nakon što utvrdi ništavost nepoštene odredbe ugovora sklopljenog između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga koja taj ugovor čini ništavim u cijelosti, ništavu odredbu može zamijeniti, bilo tumačenjem izjava volje ugovornih strana, kako bi se izbjeglo utvrđenje ništavosti navedenog ugovora, ili dispozitivnom odredbom nacionalnog prava, čak i ako je potrošač bio obaviješten o posljedicama ništavosti tog ugovora te ih je prihvatio. Usto, sud koji je uputio zahtjev navodi da nacionalna sudska praksa i pravna znanost smatraju da, u slučaju utvrđenja ništavosti ugovora, pravo banke na trenutačni povrat iznosa kredita počinje proizvoditi učinke tek od trenutka u kojem je korisnik kredita konačno odlučio prihvatiti učinke ništavosti ugovora o kreditu. Iz toga proizlazi da bi, de facto, pravo potrošača na povrat neosnovano ispunjene činidbe na
temelju ništavog ugovora o kreditu trebalo smatrati, barem djelomično, zastarjelim, dok to načelno ne bi bio slučaj s istovrsnim pravom banke. Takva bi situacija za potrošače bila osobito štetna, ne bi im pružala jamstva propisana Direktivom 93/13 te bi bila u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.
O kakve koristi tu ima za prevarene duznike u Hrvatskoj? NIKAKVE,banke su ne dodirljiva koznostra.