Estonija je jedina zemlja u Europi koja je iskoristila 70 posto novca iz strukturnih i kohezijskih fondova. Njezinom je uspjehu pridonio i Tauno Olju, estonski stručnjak koji odnedavno vodi poslovanje EY, konzultantske kuće specijalizirane za fondove EU. Olju je pomagao i Turskoj u reformi javne uprave, a vodio je oporavak estonske ekonomije. Što treba napraviti Hrvatska, kako se pripremiti za povlačenje nepovratnih sredstava iz fondova i kasni li Vlada u donošenju programa, zakona i provedbi reformi, Olju govori za Večernji list.
Centri za pomoć
Veliki je izazov za Hrvatsku pripremiti se za novo programsko razdoblje 2014. - 2020. i povlačenje novca iz fondova EU. Mislite li da smo spremni?
– Ne vjerujem da su gotovi svi dokumenti, ali nisu gotovi ni u drugim zemljama. Estonija je već sada poboljšala operativni plan kako bi bila još uspješnija u novom razdoblju. Vi u Hrvatskoj još niste došli do te razine, ali bez obzira na to što lagano zaostajete, to ne mora značiti i da ćete zakasniti.
Imamo li dovoljno spremnih projekata?
– Koliko znam, dosta je projekata spremno, ali da biste povukli dovoljno novca treba vam ih puno više. Rekao bih da bi situacija mogla biti kudikamo bolja, ali nije ni baš toliko loša. Mislim da bi bilo bolje pripremiti puno više projekata. Estonija je bila najuspješnija zemlja u povlačenju EU fondova, a iza tog uspjeha leži snažna suradnja s privatnim sektorom i konzultantima. To je presudno za uspjeh, jer administracija mora pomoći poduzetnicima da nauče procedure. Imali smo centre za pomoć korisnicima fondova EU jer smo željeli umanjiti stopu odbijenih projekata, koja može biti velika ako u projektima postoje tehnički problemi.
Što biste preporučili hrvatskim vlastima i službenicima koji rade na poslovima pripreme za fondove EU?
– Jedno od područja koja su kritična za uspjeh priprema je legislativnog okvira. On postavlja bazu za sve, a u Hrvatskoj je to Zakon o javnoj nabavi jer će se on koristiti za ugovaranje sredstava EU. Zato taj zakon mora biti razumljiv i jasan poduzetnicima i lokalnoj i državnoj administraciji. Drugo područje su infrastrukturni projekti. Nužno je ubrzati izdavanje građevinskih dozvola jer će se većina novca iz fondova EU odobravati upravo za velike infrastrukturne projekte pa ne bi smjelo biti prepreka s imovinsko-pravnim odnosima i dozvolama da novac ne propadne.
>> Spas ličkog krumpira ovisi o fondovima EU i slozi proizvođača
Izazov za lokalne jedinice u Hrvatskoj je sufinanciranje projekata EU. Jeste li imali slične probleme i u Estoniji i kako ste ih prebrodili?
– Jedan od načina kako to prebroditi su državna jamstva za projekte EU. Mogu se i mijenjati zakoni koji se tiču ograničenja zaduženja, a postoje i drugi modeli financiranja. Pritom se mora imati na umu da čak i novcem EU financirate isključivo održive projekte. Stadion se može graditi uz pomoć fondova, ali pitanje je hoće li, ako je ekonomski neodrživ, taj stadion postati preveliko opterećenje za proračun te lokalne jedinice. To se ne smije dopustiti.
Mislite li da je Hrvatska sposobna povući 70 posto sredstava iz fondova EU do 2020. kao što je to u posljednjem programskom razdoblju učinila Estonija?
– Teško je to reći. No zašto ne! Možda ne baš 70 posto, dovoljan bi uspjeh bio i alokacija oko 60 posto novca. Na toj razini bile su i Finska i Švedska. Najvažnija je stvar da ne morate vraćati alocirani novac odnosno da projekte koji su financirani zaista i završite.
Oprezno s rezovima
Estonija je imala velik pad BDP-a u 2009., ali je teške mjere i rezove napravila odmah i izašla iz recesije. Je li to pravi put i za Hrvatsku?
– Nema pravog odgovora kojim se putem izlazi iz krize: je li to rezanje državne potrošnje ili nešto drugo, to ni ekonomisti ne mogu odgovoriti. Mogu samo reći, na primjeru Estonije, da su rezovi išli usporedo s povlačenjem sredstava iz fondova EU. Treba napomenuti i da je 2009. Estonija imala mali javni dug, a imali smo i rezerve u proračunu koje smo mogli koristiti za razvoj. Proračun je pao za 40 posto i to se nije moglo ignorirati, ali imali smo dobru makroekonomsku poziciju. Rezovi su bili na plaćama, odgodama mirovinskih isplata i sličnim uštedama, ali najvažnije je bilo da se nije raspravljalo treba li dati novac u privredu. S jedne smo strane, dakle, štedjeli na potrošnji, ali istovremeno smo radili na povlačenju novca iz fondova EU i njime smo poticali gospodarstvo na oporavak. Ako Hrvatska krene u rezanje potrošnje, iznimno je bitno da se pripremi za fondove EU kako bi oni popunili rupu nastalu smanjenom državnom potrošnjom. Dok se ne pripreme projekti za fondove EU ne bih preporučio znatno smanjivanje potrošnje.
Strah od otkaza
Kako privući strane investitore u Hrvatsku? Trebamo li mijenjati nešto u poreznoj politici, poduzetničkoj klimi ili troškovima rada.
– Radili smo istraživanje o privlačnosti europskih zemalja za investitore, pri čemu promatramo gdje, zašto i kako investitori ulažu. Pokazalo se da su među najvažnijim kriterijima poslovno okruženje, zakonska ograničenja, troškovi rada i korupcija. Međutim, iako nisu među prva tri kriterija, porezi su važni ulagačima. U Hrvatskoj je jako skupo zapošljavati i plaćati zaposlenike, a pritom je ograničenje i rigidan Zakon o radu. Jako je teško otpuštati ljude, što ograničava poduzetništvo, a smanjuje konkurentnost Hrvatske jer su mnoge zemlje Europske unije i regije liberalizirale tržište rada tijekom krize. Unatoč striktnom zakonu, mnogi su ljudi tijekom krize otpušteni, ali legislativa priječi brže zapošljavanje jer su poduzetnici u strahu od troškova koje donosi potencijalno otpuštanje.
>> Samo za vodu iz EU fondova možemo dobiti i 8,5 mlrd. do 2020.