Zašto se Popijač skriva?

Đuro Popijač iz dana u dan potvrđuje da još nije osvijestio činjenicu da je postao ministar te da više nije samo direktor Hrvatske udruge poslodavaca ili Fine.

Naime, novi ministar gospodarstva potpuno je zaboravio da je ministarska pozicija javna funkcija te da bi o svojim idejama ili, daj Bože, konkretnim planovima trebao izvijestiti hrvatske medije, pa tako i hrvatsku javnost. No, novi ministar ni zuc. Šuti k'o zaliven. Šuti podjednako o vatrogasnim mjerama koje treba poduzeti, baš kao i o dugoročnim planovima za promjenu maćehinskog odnosa hrvatske države prema vlastitu gospodarstvu.

Bismo li mu mi na temelju minulog rada, a u njegovu slučaju minulog govora, trebali vjerovati da će baš sve što bude napravio biti najbolje što se može učiniti. Ako je to Popijač pomislio, čini se da se grdo umislio. Apsolutno još više iritira činjenica da se čovjek koji je isplakao stotine javnih vapaja za spas gospodarstva te se nije skidao s televizije sa svojim dramatično zabrinutim licem najednom o bilo čemu odbija izjasniti.

Što će s brodogradnjom – a već će valjda nešto napraviti. I to već ovaj tjedan, kaže premijerka. Nije nam sam ni to rekao. Što će u prvoj polovici godine, dok poduzeća budu lomila nelikvidnost i kamatne stope iznad deset posto – a nešto će već napraviti. Što to smjera dugoročno u situaciji kad je svima očito da su nam mirovinski i zdravstveni sustavi neodrživi dok je obrazovni nekompatibilan s gospodarskim – a već će nešto napraviti. On – Popijač, Đuro Popijač (vrlo tajni agent 007 skriven na undercover radu u Ministarstvu gospodarstva). Dok je bio direktor HUP-a, vrlo često smo mu znali aplaudirati na odlučnoj borbi za interese njegovih poslodavaca, tj. interese poslodavaca. U njegovim riječima bilo je puno dramatike, javne težine, a često i istine jer se interesi poslodavaca u znatnoj mjeri podudaraju s općim društvenim interesima.

Dio reformi koje poslodavci traže podržali bi svi, pa i mediji. Možda, dakle, Popijač i dalje s nekim razgovara, možda sa svojim bivšim poslodavcima, ali s medijima sasvim sigurno ne razgovara i uopće ne govori što to namjerava napraviti. To mu je najkrupnija pogreška koju može napraviti. Prvo, čak i da se i dalje ponaša samo kao predstavnik poslodavaca, tj. da zastupa parcijalne, a ne opće društvene interese, bilo bi bolje jer bismo znali što radi. Ovako, dok se skriva u zakulisnim interesnim igrama tame svojeg kabineta, samo mu rastu šanse da ne dobije jasnu i nepodijeljenu javnu podršku za bolne rezove koje hitno mora progurati ako ne želi postati samo jedan od onih ministara koje je u svojem prošlom životu (s minulim govorom) sasvim jasno, pa čak i pomalo arogantno, kritizirao i ironizirao.

Stoga bismo novog ministra podsjetili da je jedina uspješno započeta, reforma u Hrvatskoj započeta u dubokoj suradnji s medijima pa tako i sa širokom javnošću. Riječ je bila o mirovinskoj reformi. Ta je reforma sada u opasnosti jer su je oni na vlasti zaustavili, a o toj svojoj odluci nisu, naravno, nikoga obavijestili.

Iskreno se nadam da Đuro Popijač, uz pomoć savjetničkog trojca Škegro – Švaljek – Lovrinčević (također šutnjom sada podsjećaju na likove iz serijala o Jamesu Bondu) sprema gospodarski program koji će odgovoriti izazovima krize. Zasad još samo možemo zamišljati da će mu Škegro (onaj genij za gadgete koji za 007 spremi uvijek neku novu jurilicu za specijalne zadatke) otkriti tajnu smjesu za začepljivanje proračunskih rupa. Zatim će mu gospođa Švaljek (mudra šefica uvijek pomalo zabrinuta za agenta 007 i s neskrivenom i ne samo majčinskom naklonošću) objasniti kako da novac spašen od proračunskih rupa iskoristiti za zatvaranje svega što je trebalo zatvoriti još prije deset godina. Lovrinčevića iz više razloga nismo zamišljali.

Ukratko, Popijač još ima punu podršku, ali vrijeme radi tik-tak, tik-tak...