Nitko ne zna gdje je Bjelovar? U Slavoniji? Nije. Moslavini? Ne, nije. Onda je u Podravini? Nije ni u Podravini. Od Zagreba je udaljen samo 80 km, ali sumnjam da bi 80% Zagrepčana od prve pogodilo put u Bjelovar. Nikakvo čudo, jer Bjelovar je između: kraja Slavonije, početka Moslavine i ruba Podravine.
Da se dobro ne drži za Bilogoru, mogao je u tom međuprostoru i nestati, a da malo tko primijeti, kao što nestade njegove stare slave (Selešov rukumetni klub na vrhu Europe, velika tvornica malih traktora, autobusno poduzeće koje je vladalo srednjoeuropskim cestama, tvornica keksa kojoj u Jugoslaviji nije bilo ravne...), a da se malo tko i u samom Bjelovaru ozbiljno upitao što se dogodilo.
I samo je ime grada, B(j)elo-var, hrvatsko-mađarsko razmeđe. Da nema Tribusona, Navojca i tih što su se ovih dana sa svih strana svijeta sjatili u nekadašnjoj sinagogi/kazalištu i udaraju po regimenti ksilofona, i samom bi mi se moglo dogoditi da promašim svoj rodni grad.
I sad, iz tog grada kojega možda više i nema, u Banske je dvore ušetalo troje njegovih građana. Na vratarevo pitanje otkud su, rekoše da su iz Bjelovara. Iz Bjelovara? A, vi ste se sigurno zabunili, ovo je haustor Hrvatske vlade. Vi ste se, gospodine, zabunili, reče mu Đurđa Adlešič, jer ja sam potpredsjednica Hrvatske vlade. A mi smo članovi Vlade, dodadoše Damir Bajs, ministar turizma, i Gordan Jandroković, ministar vanjskih poslova. Nije im povjerovao, nego je u ruke uzeo popis što mu ga je ostavio dr. Sanader. I, gle, stvarno, iskreno se začudio vladin portir, ministri, a iz Bjelovara. Takvo što još nisam doživio!
Bilo je ministara odasvud, ali nikad ni jedan, koliko se sjećam, nije bio iz Bjelovara. A onda odjednom tri! Sad će se barem saznati gdje je Bjelovar, bilo je prvo što sam pomislio kad sam čuo za to čudo. No, čim me je minuo lokalpatriotski zanos, vidio sam da u dolasku troje Bjelovarčana u Banske dvore ima i nešto važnije od njihova zajedničkog bjelovarskog podrijetla. Bjelovar je, naime, u mnogočemu nalik na Hrvatsku i njegova pojava u samom središtu hrvatske političke moći ne može biti samo igra slučaja, nego i nešto, htio bih vjerovati, mnogo sudbonosnije!
I Hrvatska je, kao i Bjelovar, između: Balkana, Srednje Europe i Mediterana. Ni u njoj se ne zna gdje što počinje, a gdje što završava (doslovno i preneseno). Bjelovar je izgubljen, devastiran gradić (dok je, primjerice, u nekad siromašnom Zagorju 2007. nezaposlenost smanjena za 15,7%, u nekad bogatoj Bjelovarskoj županiji nazaposlenih je samo 5,6% manje), je li s Hrvatskom mnogo bolje?
Mnogi koji u Zagrebu udaraju po propagandnim ksilofonima viknut će da jest. I, eto, baš im je zato sudbina poslala bjelovarsko ogledalo. Da u njemu vide i ono što se s Gornjeg grada inače ne vidi.