Čega se sve zadnjih dana nismo naslušali i što sve nije napisano o Katoličkoj crkvi i vjernicima - zavapio je u božićnoj propovijedi zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i nastavio: “Koliko samo uvreda, neistina, prozivanja i ponižavanja”. Nije lijepo omalovažavati bilo čije osjećaje, a kada netko javno progovori o osjećaju progonjenosti onda je čitavo društvo dužno zastati, saslušati ga i nastojati mu na svaki mogući način pomoći ne bi li se taj loš osjećaj izbrisao, ili barem ublažio. Zato su kardinalove riječi ozbiljne i teške. “Koliko samo uvreda, neistina, prozivanja i ponižavanja.”
Te me riječi podsjećaju na jednu snažnu sliku koja se iz kršćanske objave, predaje i ikonografije uzdigla do univerzalnog simbola stradanja, muke i boli koju su ljudi u stanju nanijeti jedni drugima, pojedinačno i kolektivno. To je slika oklevetanog, lažno optuženog, krivo osuđenog, vezanog, šamaranog, ismijavanog, popljuvanog, bičevanog, trnjem okrunjenog i na kraju na križ razapetog čovjeka. To je strašna, zdravom ljudskom razumu neshvatljiva i nepodnošljiva slika pojedinca čije nezaštićeno tijelo i pokolebani duh mrcvari pomahnitala, zapjenjena i od bjesnoće slijepa rulja. Ta slika opominje da je naša ljudskost vječno u opasnosti od utapanja u kolektivnoj histeriji ili bjesnilu. I zato uvijek treba s dužnom pažnjom stati i saslušati onog tko se žali se da je progonjen.
Kolekcija pastirskih štapova
Zato pokušavam uživjeti se u osjećaj povrijeđenosti o kojem govori kardinal Bozanić u ime Katoličke crkve i njenih vjernika. I ja sam pisao o Crkvi pa ispitujem savjest jesam li možda pridonio tom progonu kakvom uvredom, neistinom, prozivanjem ili ponižavanjem. Mora biti da jesam kad se čak i komentator Radio Vatikana požalio da ga je “zazeblo oko srca” dok je čitao moju kolumnu. Jedan se, pak, fratar osjetio ponukanim da Crkvu od mene poimence brani s oltara, usred propovijedi na misi ponoćki.
Ali, uz najbolju volju, nikako da osjetim sućut ili krivnju zbog vapaja kardinala Bozanića. Jednostavno ga ne mogu shvatiti ozbiljno. A evo i zašto.
Ponajprije, zbog teškog nesklada između tona i slike njegove propovijedi. Kardinal je na božićnu misu ušetao u ornatu kakvog se ne bi postidio ni Sulejman Veličanstveni. Iz kolekcije pastirskih štapova za tu je prigodu odabrao model od drveta koje je, onako fino obrađeno i optočeno plemenitim metalima, živi simbol prijetvornosti i lažne skromnosti. Primjerice, večer ranije, na Badnjak, nadbiskup je nosio daleko luksuzniji model. U majstorski zavinutom vrhu tog sjajnog štapa kardinal je nosio i križ. Taj simbol progona pravednika u tom je štapu vrlo simbolično učvršćen filigranskim zlatarskim nitima, baš kao da je uhvaćen u paukovu mrežu. Meni je žao ako ću uvrijediti one vjernike kojima takvi detalji možda uvećavaju blagdansku radost, ali ja ću to nazvati razmetljivošću. Pa ipak, “zločesti mediji” nikada nisu radili kataloge s cijenama pastirskih štapova kao što su činili s premijerskim satovima ili broševima.
Po spas duše u Konzum
Nadalje, tko još osim biskupa barem jednom godišnje ima povlasticu očitati lekciju državnom vrhu koji skrušeno sjedi dolje u klupi? I o čijoj je uvrijeđenosti, progonjenosti i ugnjetenosti kardinal u takvoj prilici progovorio? O svojoj vlastitoj i svoje Crkve. I to uz izravan televizijski prijenos. Dao Bog svim progonjenima na ovom svijetu takve neprijatelje i takav status. U meritum rasprave o zdravstvenom odgoju neću ulaziti. Tekst spornog kurikuluma dostupan je i roditelji su prvi dužni pročitati, vlastitom pameću usporediti s crkvenim letkom te prema svojoj savjesti prosuditi tko tu kome laže i podmeće.
U osjećaj progonjenosti kardinala ne mogu se uživjeti zbog još jedne rečenice kojom je Bozanić poentirao pasus o verbalnom progonu Crkve rekavši: “Retorika je to koja seže duboko u vrijeme nedavne prošlosti”. To je već politikantska rečenica u skladu s novom kampanjom Tomislava Karamarka koja će se, izgleda, opet usmjeriti na istjerivanje crvenih vragova bez kojih Hrvati katolici i hadezeovci valjda ne bi znali čak ni za preljub.
I na kraju: kako ozbiljno shvatiti nekoga kome je za rastakanje hrvatskog bića još donedavno bila kriva pohlepa i rad nedjeljom, a sada dušu naroda spašava lecima u Konzumu?