Bog u našim kućama

Otprilike pola stoljeća otkad je televizija u Hrvatskoj počela postajati masovna zabava na njoj se prvi put u igranim serijama uobičajio - svećenik. Premda ga je i u socijalizmu bilo u svakom selu i u svakoj gradskoj župi, na malom ga ekranu nije bilo. Nije ga bilo ni u “demokratskim” sapunicama sve do ove godine, a sada ga imamo u serijama na dvije televizije.

Zasad ne bih htio suditi o tome koliko su ti likovi uspjeli, ne znam ni hoće li do kraja ostati posve pozitivni, ali neku novu, dosad neviđenu kvalitetu ti ljudi daju društvenim miljeima u kojima žive. 
Oni su, već kao svećenici, kao Crkva, utjelovljenje nevinosti i uzoritosti prema kojoj se mjere moral i ponašanje ostalih likova i svekolike zajednice vjernika. Tako zapravo sapunice napokon preslikavaju hrvatsku svakidašnjicu u kojoj su vjera, vjerništvo i vjerski blagdani najviše duhovno određenje hrvatskih građana.

U svim anketama o povjerenju Hrvata u institucije u društvu gotovo je bez iznimke Crkva na prvom mjestu. Vjerski blagdani, pogotovo Božić, Uskrs i Velika Gospa, doživljavaju se kao najsvečaniji dani i kao najveća tradicijska obveza. Da i ne govorimo o tome kako više gotovo i nema kršćanina koji se neće vjenčati u crkvi, krstiti i krizmati dijete. Vjeri se prilagođavaju i “razularena” pop i rock glazba, a dodvoravajući se vjerničkom mnoštvu, mediji se natječu u gromoglasnosti s kojim se prate najsvetiji dani. Ako je tome tako s jedne strane a s druge postoje tolike nepravde u društvu i toliko siromaštva - je li ovo društvo neizlječivo licemjernno, nisu li mu vjera i Crkva samo maska za duboku nemoralnost?

Odgovor je na to pitanje uglavnom potvrdan, ali Božić nadilazi dramatičnost i toga pitanja i toga odgovora. 
Od svih dana u godini Božić najmanje zna što je bogatstvo a što siromaštvo, kakva je razlika između obilja i neimaštine, između uglednih i neuglednih, moćnih i marginalnih. I mnogi koji u mnogočemu oskudijevaju, premještaju se u bogatstvo i obilje. Božić je više i od Crkve.

Dok običnih nedjelja nedjelja vjernik ide po svetost u bogomolju, na Božić tu svetost ima u vlastitom domu, u vlastitoj obitelji u koju je došao Bog. Čovjeku ne može biti ništa u svemiru prisnije od činjenice da se Bog rodio, da se rodio u štali, da se utjelovio u djetetu, u čovjeku, i da su mu se kraljevi došli pokloniti. Ta prisnost s Bogom, to poistovjećenje sa Svevišnjim, i čovjeka čini svetim, opušta ga u njegovoj životnoj drami i razgaljuje u radosti življenja.

Nikad kao na Božić ljudi ne postaju tako dobri, nikad nema toliko pomirbi i opraštanja, tjeskobna barica zvana čovjek preobražava se u ocean dobrote. Raspoloženja i osjećaji što čovjeka obuzimaju ovih blagdanskih dana izostavljaju, ili, još bolje, odgovaraju na pitanja o smislu i svrsi čovjekova života. Ti vjerski osjećaji koje najjače doživljavamo u ovo vrijeme mogu uvijek biti spasonosni - kad nas u najvećim krizama i nevoljama Bog dotakne kao na Božić.

Ima ljudi iz crkvene hijerarije koji vole govoriti o komercijalizaciji Božića, o konzumerizmu, o praznini toga blagdana koja zavlada kad se iživimo u slavlju i darivanju. Zapravo, oni hoće pokazati svoju veličinu bacajući sjenu na taj veliki blagdan.

Božić je stoljećima u narodu, i u najvećim zabitima i najsiromašnijim kućama, bilo vrijeme trošenja kojim je čovjek iskazivao svoju božansku širinu i nijekao svoju ljudsku skučenost.

I ova godina potvrđuje da Božić u Hrvatskoj baš nimalo ne gubi na vrijednosti, da u Lijepoj našoj nije ponestalo vjere u Boga pa tako ni u ljude, u njihovu budućnost i budućnost njihovih potomaka. Očito je, dakle, da putokaz imamo, treba se samo na put odvažiti.